Category Archives: bunt

romani u kojima neko od junaka pokreće ličnu pobunu protiv okruženja u kome živi

Kuća bez ogledala

Dvanaestogodišnja Tumasina živi s ocem u ogromnoj kućerini svoje babatetke Henrijete, koja leži na samrti. U kući su se nedavno okupili svi njihovi rođaci, čekajući Henrijetin kraj da vide šta će s njenim imetkom. Atmosfera među rođacima je prilično sumorna, jer su u pitanju tri porodice koje su zapravo vrlo disfunkcionalne, svaka na svoj način. Porodični problem glavne junakinje je to što ne uspeva da povrati komunikaciju s ocem koji je potpuno odlutao posle tragične smrti mlađeg sina i razlaza s Tumasininom majkom koji je usledio. Pored čemernog oca i razdražljivih odraslih rođaka, Tumasina mora da provodi dane i sa decom koja joj ne prijaju: Erlandom, bratom od strica koji ima problem s mentalnim zdravljem i agresivnošću, te petogodišnjom Signe, koja je suviše mala da bi joj bila društvo, a pritom je i potpuno ćutljiva i povučena. Jedino prihvatljivo društvo Tumasini je njena nešto starija sestra od tetke Vilma, ali ona je veoma opterećena nezadovoljstvom svojim izgledom.

Ovu krajnje neveselu situaciju prodrma otkriće do kog slučajno dolazi mala Signe, pronašavši tajnu sobu s ogledalima, jedinu u toj kući koja je cela bez ijednog ogledala. Signe pokazuje sobu Tumasini i pred njima se otvara jedna sasvim drugačija perspektiva sveta i njihovih života. U sobi s ogledalima susreću Heti, neobičnu devojčicu koja kod svih izaziva krucijalne unutrašnje promene i suočava ih sa stvarima koje moraju da urade u svom životu i porodičnom okruženju.

Kuća bez ogledala proslavljenog švedskog autora Mortena Sandena po više elemenata podseća na predivan i meni izuzetno drag engleski klasik dečje literature Tom’s Midnight Garden (kod nas preveden kao Kad sat otkuca trinaest, takođe u izdanju Odiseje). I ovde je u pitanju dete među dosadnim odraslima u misterioznoj kući; i ovde se magija dešava iza tajnih vrata kroz koja deca prolaze posle ponoći; i ovde je katalizator odrastanja dete-duh koje se pojavljuje kao saveznik i prijatelj s one strane stvarnosti. No u nekim stvarima Kuća bez ogledala uspeva da prodrma i potrese čitaoca i dublje i intenzivnije, nadrastavši taj osnovni nivo dirljive priče o transgeneracijskom prijateljstvu obasjanom misterioznom mesečinom.

To je jedna kompleksna drama o nesrećnim porodicama, ogorčenim odraslima i očajnoj deci. Osim toga, to je i priča o ljudskim snovima, nadanjima i stvarima koje tokom životnog puta krenu naopako. Takođe, to je i priča o fundamentalnoj potrebi za istinskom komunikacijom i suočavanjem s pravim pitanjima, najpre u odnosu sa samim sobom, a onda i s najbližim osobama. A iznad svega, ovaj roman je stamena himna životu, sa svim njegovim lepim i ružnim stranama, dobicima i gubicima, radostima i tugama. Neverovatno koliko mnogo toga je stalo u romančić koji efektivno ima jedva nešto više od sto strana za čitanje, a o rezilijentnosti i tvrdoglavoj poeziji života kaže koliko i epski spektakl Prohujalo s vihorom, ako ne i više!

autor ovog prikaza posle čitanja Kuće bez ogledala

Ogledala u romanu imaju važnu ulogu i Sanden nam skreće pažnju da kroz život nikako nije dobro prolaziti bez njih. Ona nam pomažu da sagledamo sebe i pružaju nam drugačiju perspektivu stvari, s neke druge strane od one na koju smo navikli. Najbolja ogledala su nam ljudi koji nas vole i dobro nas poznaju; tu ulogu može da odigra i umetnost, kao svet s one strane ogledala koji nam pomaže da bolje integrišemo ovaj svet, kao što se desilo Vilmi kroz čitanje.

Maestralnosti ovog romana svakako doprinosi i to što je autor diplomirani psiholog, pa su situacije koje opisuje pune suptilnih detalja, misli i osećanja likova koji kroz njih prolaze, a pritom je Sanden i veliki majstor reči, pa ume da sve to efektno izrazi i prikaže. A na kraju svega, tresne vas završnim mislima o veličanstvenosti i punoći života kao takvog. U vrlo jakoj konkurenciji veoma kvalitetnih Odisejinih izdanja za decu, Kuća bez ogledala je postala moj novi favorit.

muški lik: Erland, dete-žrtva razvoda svojih roditelja, čiji bol ga je zamalo pretvorio u čudovište.
ženski lik: Vilma, nesigurna tinejdžerka koja trpi vršnjačko psihološko maltretiranje i nerazumevanje roditelja, ali pronalazi snagu da se izbori za svoje mesto u svetu.
epizodni lik: Danijel, ostavljeni muškarac i nesnađeni otac, koji je pobegao u hladnoću i cinizam.
odnos: Heti, devojčica iza ogledala, jako dobro poznaje sve likove u romanu i prema njima ima nežan i saveznički odnos. Ona slaže album s fotografijama svih ljudi iz ove porodice, generacijama unazad, zna sva njihova imena, priče, svetle i mračne trenutke, sve ih voli i brine za njih. Heti je zapravo sâma ljubav utkana u život.
scena: Završni razgovor Tumasine s ocem, u kom ga ona – poput ogledala – suočava s prelomnom tačkom njegovog života koji se zaglavio u mestu.
citat: „Život ti je lakši ako izgledaš dobro.” (reče Vilma, ponavljajući poruku svoje majke koja je internalizovala pritisak patrijarhata)
zanimljivosti: Roman je ilustrovao Ištvan Lakatoš, autor Kockograda i serijala o Emi i Tesli.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 10
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

on je ovo napisao – Morten Sanden (1962)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autor: Morten Sanden
naslov: KUĆA BEZ OGLEDALA
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-7720-178-4
format: 14×20 cm
broj strana: 134
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Ištvan Lakatoš
prevod sa švedskog: Dorijan Hajdu
originalno izdanje: Mårten Sandén, Ett hus utan speglar, 2012.


najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Amok: Luksemburška ljubavna priča

On… Majku oslovljava uglavnom imenom. I stidi je se. Bes izražava bezobzirnim udarcima bejzbol palicom. I ne kaje se. Seksualnost spoznaje kroz porno-klipove, a ljubav kroz telesnu bol.
Ona… Majku pamti kao kurvu i narkomanku. I ponosna je. Bes iskazuje vulgarnim psovkama i nasilnim bezosećajnim pesničenjima. I smeje se. Seksualnost ispoljava drsko i agresivno, slično kao i ljubav.
On ima samo petnaest godina. Ona – trinaest. Oni su glavni junaci izuzetno uznemiravajućeg romana Amok: Luksemburška ljubavna priča autora Tulija Forđarinija, u kome nam on na šokantan način skreće pažnju na obilje problema marginalizovanih tinejdžera. Već na prvim stranicama romana zatičemo glavnog junaka ispred kancelarije školskog saveta koji je sazvan radi odlučivanja o korektivnim merama zbog nasilja koje je počinio po ko zna koji put. Tu se upoznajemo i sa Sandrom, njegovom majkom – kako on kaže, „fufom i jebenom alkoholičarkom”, čija sama pojava u njemu izaziva sram s kojim on izlazi na kraj tako što ga zatrpava besom. Saznajemo da ga ona doživljava kao omašku i dobijamo naznaku o tome kakav odnos ima s njom, ali i kako se odnosi prema samom sebi i sopstvenom životu.

Kakvo je detinjstvo dečaka koji je omaška? Samo omaška! Dečaka čiji su uznemireni plač roditelji izuzetno grubo umirivali ne posvećenom brigom i nežnom rečju, već grubim bacanjem pod hladan tuš? Dečaka čija nepca do petnaeste godine nisu spoznala nežan ukus čaja, ali jesu oštrinu alkohola i gorčinu duvana i marihuane? Dečaka čije su oči, umesto toplih i umirujućih ilustracija iz slikovnica i dečjih knjiga, posmatrale hladno i nemirno treperenje ekrana gejmboja, plejstejšna i ajfona? Dečaka koji priželjkuje smrt sopstvene majke?
Forđarini nas nimalo suptilno, na jedan vrlo intrigantan način baca u takav svet – u svet dece koja su brutalno zlostavljana, sistematski zanemarivana i izlagana svakodnevnim traumama, i kojoj emotivne i fizičke povrede čine sastavni deo svakodnevnog života. To su deca kojoj roditelji nisu čitali bajke pre spavanja, deca čija ideja igre i zabave predstavlja potpunu (samo)destrukciju, deca sasvim prepuštena sama sebi, izvitoperenim virtuelnim svetovima i izopačenim fantazmima.
Upravo tako preživljava i protagonista ovog romana – u fantazmagoričnom svetu, kreiranjem sigurnog utočišta unutar sebe, stvaranjem alter ega koji ima zaštitnu funkciju u situacijama koje ga ugrožavaju, zbunjuju i imaju visok emocionalni naboj. Dečak tada nije sam, tu je njegov „najbolji prijatelj”, njegov „jedini prijatelj” – Džoni Čikago. On je tu da mu pojasni sva uznemiravajuća stanja i zbunjujuće pojave, on je taj koji mu ukazuje kako da misli i da dela.

Džoni je taj koji insistira da majku zovu imenom, on je taj koji ima nepoverljiv i podozriv stav prema nastavnicima i vaspitačima o kojima prezrivo govori kao o „izuzetnim stručnjacima”. On je taj koji sumnja u dobronamernost onih koji žele da mu pomognu i te pokušaje pomoći doživljava kao nešto neprirodno. Džoni je zapravo izvor jedne destruktivne podrške i nestabilne sigurnosti – neiscrpan izvor konflikata koji eskaliraju u verbalno i fizičko nasilje.
A tu je i Širli, skoro uvek u miniću ili u utegnutim plastičnim pantalonama, „vulgarna” – kako kažu nastavnici, „vrh riba” – kako kaže glavni junak. Širli… devojčica koja je sa svojih trinaest godina bila u „ludnici za mlade”, popravnom domu za decu s poremećajima u ponašanju, gde te „ako pobesniš, vezuju kaiševima za krevet i krkaju ti injekcije, baš kao u filmovima”. Ona ima zabrinjavajuće seksualno iskustvo imajući u vidu njen uzrast, a temperament ispoljava tako što drugarici čupa pirsing iz nosa i zabada joj šestar u nogu. Glavni junak razvija bliskost sa njom i zaljubljuje se.
Iako ga zbunjuje način na koji ona izražava naklonost prema njemu, nanoseći mu bol gašenjem cigarete na njegovom ramenu, okreće joj se kao jedinom izvoru svetlosti u svom životu. A kada mu se Džoni Čikago izruguje, govoreći mu da je „zaljubljenost samo za pedere” i nazivajući Širli samo „zgodnom fuficom”, on ne samo da ne odustaje od svojih nastojanja da joj se što više približi i osvoji je, već predano „gaji” ranu koju mu je nanela na ramenu, ne dozvoljavajući joj da zaraste, kako bi ostao najveći mogući ožiljak. Kada u bioskopu gledaju film po njenom izboru, fantaziju Where the Wild Things Are, rađenu prema istoimenoj dečjoj knjizi, uviđamo da je ona samo devojčica – kako on kaže, „klinka” koja želi da gleda „idiotski film za decu” dok pritom „stalno izigrava prvoklasnu ribu”. On primećuje da je „pomalo tužna, pomalo uznemirujuća” dok mu govori o tome kako je uživala u ilustracijama iz te knjige dok je bila mala. Nakon projekcije, kada Širli istrčava iz bioskopa i trči, a zatim na ulici surovo i grozničavo odvaljuje pesnicom posred lica nepoznatog mladića koji se tu zatekao, on je ponovo zbunjen njenom reakcijom – „Širli stalno menja raspoloženje. Nikad se ne zna zbog čega.”

trejler za film Baby(a)lone, snimljen prema ovom romanu

Reč malezijskog porekla – amok ili jurišni amok – koja se nalazi u naslovu Forđarinijevog romana, najprostije rečeno predstavlja ludilo praćeno nekontrolisanim besom. U maležanskoj i indonežanskoj kulturi postojalo je uverenje da dušu čoveka može opsedati zao duh koji izaziva neizdrživi nagon za eksplozivnim nasiljem. Danas je amok u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje klasifikovan kao psihijatrijski sindrom karakterizovan depresijom nakon koje sledi potreba za nasiljem, neretko i ubistvom, i često se povezuje s psihozom, poremećajima ličnosti i bipolarnim poremećajem. Je li Širli poremećena? Psihotična? Ili samo prkosno i neobuzdano, zapravo onako kako jedino zna, izražava ne samo akumulirani bes, gnev i prezir, već i strah i tugu? Možda samo pokušava da napokon stvari dovede u red.

Taj „zli duh” koji je opseda ne samo da ne pronalazi zadovoljenje, nego nastavlja još žešće i silovitije da divlja u njoj, što dalje u romanu dovodi do furiozne eskalacije. Ipak, specifična nežnost, naklonost i ljubav koja se razvija između nje i glavnog junaka suprotstavlja se toj nemilosrdnoj destruktivnoj sili, pa se pred čitaocem odvija jedan razjareni obračun Erosa i Tanatosa. Upravo potekla iz tog vitalnog, zdravog jezgra, kod Širli se rađa snažna želja da poseti zabavni park Fantazijalend, u čemu ima nesebičnu podršku glavnog junaka. I radujemo se ostvarivanju te zamisli, navijamo za njih – za dečju radost u šarolikom okruženju zabavnog parka, za njihov odnos, za ljubav. Radujemo se, ali i strepimo. Hoće li uspeti i na koji način?

Forđarini je uspeo ne samo da nas zaintrigira za svet ove dece, već je to učinio na jedan izvanredno dinamičan način. Smenjivanjem prvog i drugog lica i uverljivim prikazima unutrašnjih dijaloga glavnog junaka i njegovog alter ega postigao je neverovatnu pokretljivost, usled koje se roman ne ispušta lako iz ruku. Sirovo izražavanje i jezik koji obiluje slengom, vulgarnim psovkama i provokativnim uvredama mogu nam u nekim momentima delovati nerealno i preterano. Međutim, kako sam autor navodi – „Kada čujete ovakvo izražavanje u prolazu, možda ga nećete registrovati, ali kada ga vidite na papiru, crno na belo, tada stvari postaju uznemirujuće.”
Zahvaljujući svom nastavničkom iskustvu u radu sa problematičnim adolescentima, Forđarini je ovim romanom pokazao da je izvrstan poznavalac dece koja su socijalno izolovana i bez ikakve perspektive. Možda najveća vrednost ovog romana je u tome što je autor uspeo da izbegne izlaganje sa moralizatorske pozicije uz davanje vaspitno korektivnih smernica, već je umesto toga prikazao ono što jeste u najsirovijem mogućem obliku, ono što ne želimo da vidimo jer nas isuviše uznemirava. A šta ćemo učiniti s tim? Hoćemo li ponovo zažmuriti? Verujem da nećemo moći.

muški lik: Džoni Čikago, alter ego glavnog junaka, od njega „malčice stariji”, „malčice viši”, u svemu malo više nego on sam, njegov zaštitnik, ali i dželat.
ženski lik: Širli, buntovna devojčica koja grozničavo traga za ljubavlju i izgubljenim detinjstvom.
epizodni lik: Sandra, majka glavnog junaka, ono što se nadamo da Širli neće postati kada odraste.
odnos: Bez sumnje najupečatljiviji – odnos glavnog junaka i njegovog alter ega, koji u velikoj meri odlikuju naizgled nesavladivi konflikti i žestoke tenzije.
scena: Momenat u biskopu kada Širli ljubi glavnog junaka, „zabadajući mu jezik do grla”, gde on skoro da ništa ne oseća, osim metalnog ukusa njenog pirsinga u ustima i praznine u telu, momenat gde je nežno držanje za ruku u tami bioskopske sale ono što je prirodnije.
zanimljivosti: Po Amoku je 2015. godine snimljen film Baby(a)lone, koji je država Luksemburg izabrala za svog kandidata u trci za Oskara za najbolji strani film. Iako film nije ušao u uži izbor, dobio je brojne druge nagrade.
citat: „U početku beše Strah.”

emocije: 10
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 7

Jaca Danilović

* * *

on je ovo napisao – Tulio Forđarini (1966):

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Tulio Forđarini
naslov: AMOK: LUKSEMBURŠKA LJUBAVNA PRIČA
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-772-0165-4
format: 15×21 cm
broj strana: 127
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Ljiljana Grbić
prevod s autorizovanog prevoda na italijanski: Aleksandar Levi
originalno izdanje: Tullio Forgiarini, Amok. Eng Lëtzebuerger Liebeschronik, 2011.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Super faca

Salvatore je jedanaestogodišnjak koji obožava nauku, naročito biologiju i astronomiju, ali njegov ambiciozni otac ga preko veze upisuje u podmladak lokalnog fudbalskog kluba. Salvatore ne ume da se suprotstavi, i tako počinje njegova višemesečna agonija redovnog odlaženja na naporne treninge sporta koji ga uopšte ne interesuje, među vršnjacima koji uopšte ne dele njegova interesovanja. Pored toga, ima problema i u školi, gde postaje žrtva izrugivanja nakon što je, u želji da impresionira simpatiju, pokušao da ukrade čokoladice iz radnje, što je završilo prilično neslavno. Ipak, na treninzima uspe da nađe dobrog prijatelja u simpatičnom Salaminu. Salvatore upoznaje Salaminovu opuštenu porodicu, koja je sušta suprotnost njegovoj, a posebno je zanimljiva Salaminova sestra Orjeta…

Super faca je zabavan dečji roman koji može da bude podjednako zanimljiv i onima koji vole fudbal i onima koji su prema njemu ravnodušni kao Salvatore. Dodatan pedagoški kvalitet ovog romana je u tome što nalazi pravu meru između sporta i nauke, intelektualnog i fizičkog: dok autor s jedne strane podržava ljubav i sklonost koju njegov glavni junak oseća prema nauci i znanju, s druge strane ne propušta da primeti razvoj koji je doživeo baveći se redovno sportom, makar i protiv svoje volje. Ni sam Salvatore nije odmah primetio kako mu je poraslo samopouzdanje, spretnost, kondicija i telesni status, što se sve pozitivno odrazilo i na njegov društveni život, i u konačnici dovelo do toga da se prvi put suprotstavi roditeljima koji bez pitanja kroje njegov život.


trejler za knjigu (na italijanskom)

Porodični odnosi su takođe značajna tema ovog romana. Salvatoreovi roditelji su i dalje međusobno zaljubljeni kao tinejdžeri i oslovljavaju se s “tigriću” i “jagodice”, ali propuštaju da primete da je njihov sin autonomna ličnost koja ima svoja interesovanja različita od njihovih projekcija – zapravo, vrlo često u svojoj zanesenosti i neodgovornom hedonizmu propuštaju da primete i da on uopšte postoji. Za razliku od njih, Salaminovi roditelji su vegetarijanci koji vežbaju jogu, ali nikoga od svoje dece ne prisiljavaju ni na šta, prihvataju ih takvima kakvi jesu i sasvim im je u redu što njihov sin jede meso i nije nešto posebno zainteresovan za duhovni razvoj. U Salaminovoj porodici vlada bliskost i povezanost, a njegovim roditeljima je stalo samo do toga da im deca budu srećna u onome čime se bave.

Roman dotiče i problem vršnjačkog maltretiranja, uključujući i elektronsko. Fiori prikazuje razne vrste vršnjačkih odnosa i prijateljstava, upoređujući Salvatoreov odnos sa Salaminom i bliskim drugarima iz škole i neiskren tračerski odnos njegove simpatije Mercedes sa devojčicama iz njene orbite. Super faca je italijanski duhovita i opuštena priča puna zabavnih situacija, koja slavi i duh i telo podjednako i promoviše individualnost i prihvatanje različitosti.

muški lik: Salamino je veseo i jednostavan momak koji nije nimalo zainteresovan za školu i životni snovi su mu potpuno vezani za fudbalski teren, a ima sreću da u tome ima podršku najbližih.
ženski lik: Za razliku od Salamina, njegova sestra Orjeta je veoma zainteresovana za sticanje znanja i po tome je bliska Salvatoreu, a u neprijatnim situacijama nije joj problem da stisne petlju i bude drčna.
epizodni lik: Trener Eđildo izgleda kao neandertalac, a vidljivi dijapazon izražavanja emocija mu je na sličnom nivou, ali je zapravo odličan pedagog.
odnos: Žan-Pjer, prijatelj Salvatoreovog oca, odlično se slaže sa Salvatoreom i jedini je od kućnih gostiju koji ga razume i primećuje stvari koje ga tište i raduju.
scena: Poseta nepismenim tetoviranim navijačima, kad Salvatore, Salamino i Orjeta odu da ih upozore na izdaju koju sprema uprava kluba.
citat: “Ako pak nikada više ne budete čuli za mene… pa … ne brinite. To će značiti da nisam postao slavan, ali da sam ipak srećan.” (poentira Salvatore na kraju romana)

emocije: 8
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

* * *

on je ovo napisao: Đanfranko Liori (1964)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Đanfranko Liori
naslov: SUPER FACA
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0480-8
format: 11×18 cm
broj strana: 232
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Margerita Alegri
prevod s italijanskog: Mirjana Popov-Slijepčević
originalno izdanje: Gianfranco Liori, Troppo mitico!, 2011.
najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

 

Akvamarin

Godina je 2151. Šesnaestogodišnja Saha živi u Modroj Luci, primorskom gradu u delu Australije u kome su najstrože zabranjeni genetski eksperimenti, pogotovo sa ljudima. Posle smrti njene majke, brigu o Sahi vodi gluvonema tetka Mildred, koja ih obe izdržava radeći kao spremačica. Saha se teško uklapa u sredinu i doživljava maltretiranja u školi zbog toga što je siromašna i ne ume da pliva, što je vrlo neshvatljivo u jednom primorskom gradu gde postoji kult mora i plivanja. Pored toga, Saha sve vreme mora da nosi zavoje preko misterioznih posekotina na svojim bokovima, koje su joj objašnjene kao povrede koje joj je naneo baštenski robot dok je bila beba.

Nakon što je na neobjašnjiv način uspela da preživi vršnjačko nasilje na školskom bazenu, Saha se malo više zainteresuje za nedostajuće informacije o svom poreklu, nepoznatom ocu i tim zasecima na svojim bokovima. U tome joj pomaže prijateljstvo s Pigritom, školskim drugom čiji otac naučnik ima bogatu biblioteku s pravim, štampanim knjigama iz prethodna dva veka. Kada konačno razreši misterije koje je muče, Saha shvati da je u velikom problemu, jer ako se te stvari o njoj otkriju, sledi joj proterivanje iz Modre Luke. No u takvoj sredini takve tajne prosto prizivaju da budu razotkrivene, a zbog svog genetskog nasleđa Saha postaje opasnost po sistem.

Akvamarin je neočekivano zanimljivo ostvarenje klimatske fantastike (cli-fi) za mlade. Svet sredinom 22. veka Ešbah, inače cenjeni nemački SF autor, prikazao je kao obeležen ideološkim podelama posle klimatskih promena i zastrašujućeg napretka nauke. Kao jednu moguću reakciju na sve te civilizacijske tektonske promene, Ešbah je ponudio neotradicionalizam – učenje koje stavlja u središte ljudska prava, puritanski zabranjuje genetski inženjering i opire se transhumanističkom mešanju ljudskih bića s mašinama. Stanovnici takvih neotradicionalističkih enklava, poput distrikta u kome se nalazi Modra Luka, svojevrsni su Amiši 22. veka koji odbijaju da koriste etički kontroverzne tehnološke inovacije, oslanjajući se i dalje na ljudski rad i ekspertizu umesto na korišćenje robota u svim aspektima života.

Posebno značajna tema koju Ešbah obrađuje u ovom romanu jeste etička odgovornost ljudi za veštački stvorene genetske alternacije svoje sopstvene vrste. Glavna junakinja njegovog romana, kao i celo društvo u kome ona živi, suočava se s pitanjem suživota sa genetski modifikovanim ljudskim bićima i potrebom da se ona zaštite od agresivnog Homo sapiens mejnstrima.

Pored ovih hardcore naučnofantastičnih tema, Ešbah nam nudi i klasičnu young adult priču o neuklopljenim tinejdžerima čija različitost će u nekom trenutku postati sredstvo izbavljenja i ozdravljenja sredine u kojoj žive. Akvamarin i u tom pogledu funkcioniše efikasno i ubedljivo. Utisak bi verovatno bio još bolji da je kao način rešavanja misterije Sahinog porekla bilo iskorišćeno nešto manje banalno od starih pisama i dnevnika njene majke, ali i pored toga ovo je roman koji se lako i s interesovanjem prati, nudeći uzbudljive trenutke unutrašnje i spoljašnje akcije. Akvamarin je pitak i prijatan tinejdžerski roman koji pruža solidnu zabavu, ali i pokreće na razmišljanje o ozbiljnim temama koje kao vrsta nećemo moći da izbegnemo.

muški lik: Sahin najbolji (i prvi) drug Pigrit je knjiški moljac nepokolebljivo odan idealu istine, čak i kad je to na njegovu štetu ili ga dovodi u neravnopravan sukob s najmoćnijom porodicom u gradu – a i sa devojkom u koju je zaljubljen.
ženski lik: Saha tokom romana prelazi razvojni put od pokunjene maltretirane tinejdžerke do samosvesne i snalažljive mlade žene s misijom, smelo prihvativši svoju različitost i odgovornost koju joj to donosi.
epizodni lik: Gospođa Blankenšip, instruktorka plesa, prihvata Sahu kao antitalenat u svojoj plesnoj grupi, ali prepoznaje u njoj neke druge vrline i talente koje joj pomaže da razvije i istakne.
odnos: Saha ima prilično kontradiktoran odnos sa Brenšoom, dečkom svoje mučiteljke, kome u kritičnom trenutku zapravo poljupcem spasava život.
scena: Uvodna scena nasilja nad Sahom na školskom bazenu, posle čega krene odmatanje klupka tajni oko glavne junakinje.

emocije: 9
zabava: 8
stil: 8
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

on je ovo napisao: Andreas Ešbah (1959)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Andreas Ešbah
naslov: AKVAMARIN
izdanje na srpskom: Propolis Books, 2018.
ISBN: 978-86-80802-21-3
format: 13,5×20 cm
broj strana: 367
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Marija Jevtić
prevod sa nemačkog: Darinka Kovačević
originalno izdanje: Andreas Eschbach, Aquamarin, 2015.

najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Jedna je Iva

Ivina školska drugarica Ela ima baku Điđi, koja je posle ozbiljne povrede sa 89 godina života dospela u starački dom, u koji je nova glavna sestra Fič uvela rigorozna pravila: svi u sobama u osam uveče, nema kuvanja čaja po sobama, dovođenje kućnih ljubimaca najstrože zabranjeno. Điđi posebno teško pada ovo poslednje, pa se Iva i Ela jedno veče kradom uvuku u dom i omoguće joj da preko mobilnog kontaktira sa svojim psićem Pedrom. Ilegalne posete Ive i Ele sa prošvercovanim kučićima uskoro postanu domski ritual petkom uveče, kad se kod Điđi u sobi okupljaju stanari nezadovoljni pravilima sestre Fič. Naravno, stvari se u nekom trenutku otmu kontroli.

Pored problema Eline bake, Iva i Ela ovde su upletene u još jedan veliki problem. U školi su dobile novu drugaricu Aretu, devojčicu iz Nigerije koja živi u centru za imigrante, zajedno s ocem političkim izbeglicom. Aretin otac zapada u ozbiljnu depresiju zbog razdvojenosti od ostatka porodice i odsustva prilike da nešto korisno radi, makar i volonterski. Kako bi potonulom ocu pravila društvo, Areta provodi s njim svaki svoj vanškolski trenutak, pa Iva i Ela zaključe da njoj i njenom tati treba pomoć Ivinih starih prijatelja iz prethodnih nastavaka serijala.

Serijal irske autorke Džudi Kertin o Ivi Gordon dobrano je zasenio veliki uspeh njenog prethodnog serijala o Alis i Megan, a priče o Ivi doživljavaju i kod nas po četiri izdanja. Najnoviji prilog Kreativnog centra u tom nizu hitova objavljen je ove godine pod naslovom Jedna je Iva. Ovde se Iva opet, u svom sad već prepoznatljivom stilu i s posebnim talentom za okupljanje ljudi, volonterski upliće u rešavanje ozbiljnih problema koji se dešavaju njoj bliskim ljudima raznih generacija, i to u dve vrlo teške situacije kojima mora da upravlja paralelno. Serijal o njenim poduhvatima u velikoj meri je serijal o empatiji i solidarnosti. Sve akcije i avanture koje se dešavaju glavnim junakinjama pokrenute su Ivinim saosećanjem s nečijom teškom situacijom i iskrenom željom da pomogne. Iva je jedno stvarno dobro dete koje se pomalo stidi svoje prohujale bogataške prošlosti, ali je imala sreću da joj porodica ostane sačuvana posle ekonomskog sloma na početku serijala. Tu važnost porodične kohezije autorka stalno naglašava.

Još jedna od tema koje se dosledno provlače kroz ceo ovaj serijal je međugeneracijska saradnja. U ovom romanu ta je tema dobila sva svetla reflektora, tako da su ključna mesta romana zapravo ilegalne noćne žurke penzionera sa dve trinaestogodišnjakinje, kao i iznenađujuća otkrića da ta socijalna interakcija sasvim lepo može da funkcioniše i da dve vrlo različite generacije mogu lepo da se razumeju i sarađuju. I da zajedno promene neke stvari u svom okruženju. Generaciji devedesetogodišnjaka Džudi Kertin dala je ovde sva građanska prava na zabavu, komunikaciju i ljubav, i to je najprirodnije uplela u uzbudljiv avanturistički roman za tween publiku, sa puno toplog humora kako to samo ona ume.

Dok sve vreme veoma odgovorno govori o veoma ozbiljnim temama, Jedna je Iva istovremeno je i vrlo napet i uzbudljiv roman, koji uspešno funkcioniše i kao klasična melodrama, ali i kao sjajni sitcom, sa dobrim komičnim situacijama i tečnim duhovitim dijalozima. Ovo je verovatno najopušteniji nastavak serijala o Ivi, dok pritom sasvim ozbiljno govori o stvarima kao što su kraj života ili migrantska kriza u Evropi. Po ozbiljnosti, ovaj roman može ravnopravno da se nosi i s Ivinim letovanjem, koje je imalo vrlo tešku temu ostavljenog deteta, no pritom Jedna je Iva ipak ima više elemenata uspešne komedije. Optimizam i pozitivni duh Džudi Kertin ovde su toliko zarazni da se opšti hepiend proguta bez otpora.

Zapravo, ako bi trebalo da je rangiram u okviru serijala, Jedna je Iva verovatno bi podelila prvo mesto s Ivinim letovanjem.

Intervju Knjigoskopa s autorkom možete pročitati ovde.

muški lik: Kao ni u drugim romanima iste autorke, ni ovde ih nema baš mnogo, a najznačajniji je svakako Aretin otac, talentovani pejzažni arhitekta koji se godinama povlači besposlen po izbegličkim centrima.
ženski lik: Điđi je bez dileme ukrala šou, kao živahna i socijalno vrlo aktivna žena koja se zatekla zaključana u kavezu, bez prilike da opet oseti sitne radosti poput toplog čaja i psećeg krzna pod prstima.
epizodni lik: Glavna sestra Fič, u domu opštepoznata kao Vič, zapravo je tragičarka ovog romana, sa svojim vojničkim mentalitetom, nesposobnošću da shvati sredinu u kojoj se zatekla i infantilnom vezanošću za majku.
odnos: Razumevanje dece i penzionera na nekom posebnom nivou, po sklonosti oduševljavanju i uživanju u sitnim životnim radostima.
scena: Komična scena kad Iva i Ela švercuju kuče umotano u jaknu dok prolaze pored sestre Fič.

emocije: 9
zabava: 8
stil: 8
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Džudi Kertin

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autor: Džudi Kertin
naslov: JEDNA JE IVA
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0581-2
format: 11×18 cm
broj strana: 272
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Mladen Anđelković
prevod s engleskog:
Mirjana Popov-Slijepčević
originalno izdanje: Judi Curtin, Only Eva, 2015

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image