Category Archives: prva ljubav

romani u kojima se opisuju prva ljubavna iskustva glavnih junaka

Sve što (ni)sam želela

Nina je nepopularna šestakinja, Strelac u horoskopu, otkida na Bili Ajliš, romantične filmove i horor igrice i želi da postane lekarka kad odraste. Maks je sedmak za kojim pola škole seče vene, horoskopski znak – Rak, loži se na Tupaka, fantastiku i akcione igrice, a kada odraste želi da bude glumac. Kada bi bila životinja, Nina bi bila srna, a Maks – divlji konj koga niko nikada ne bi pripitomio. Oni su dva sveta. Sasvim različita. Šta se dešava kada se usled iznenadne pandemije zbunjujućeg i zastrašujućeg virusa ovi, ne baš kompatibilni tinejdžeri nađu zatočeni u poluraspadnutoj kući Ninine bake, osuđeni samo jedno na drugo sve dok karantin ne prođe?

Nina i Maks su glavni junaci romana Sve što (ni)sam želela autorke Dragane Mladenović, u kome ona duhovito i emotivno, iz perspektive zbunjene tinejdžerke, obrađuje prilično aktuelnu temu (ne)snalaženja u vanrednim okolnostima izazvanim neočekivanim izbijanjem pandemije. Za manje od 48 časova po objavljivanju vesti da se neobjašnjivi virus pojavio među stanovništvom, vlast stavlja pod karantin delove grada u kome dvoje glavnih junaka žive. Osim vozila hitne pomoći i vojnih kamiona, drugi saobraćaj više ne postoji. Naoružani vojnici svakodnevno patroliraju ispred apoteka i supermarketa, u kojima skoro da ničega ni nema na policama, jer su u prvim danima ljudi poput pomahnitalih zombija grabili sve što bi im dopalo šaka. Mnoge porodice su razdvojene, a ona deca koja nisu smeštena u kolektivni smeštaj – tačnije, u kasarnu „Jug Bogdan”, posebno adaptiranu za ovu namenu – ostaju u potpunosti prepuštena sama sebi.

Usred celog tog apokaliptičnog meteža, Nina i Maks pronalaze utočište u staroj kući Ninine pokojne bake, „velelepnom muzeju nereda, strave i užasa”, pretvarajući je u privremeni smeštaj. Prinuđeni su da se zbliže jer su u tim, nimalo romantičnim okolnostima upućeni samo jedno na drugo. Očekuje ih niz izazova, prvenstveno onih koji se tiču preživljavanja u jednoj potpuno nepoznatoj i nejasnoj situaciji: kako i gde nabaviti hranu, čime se tuširati i prati zube, kako pomusti kozu ili umesiti hleb uz nemogućnost konsultovanja Gugla. Tu su i problemi vezani za pokušaje stupanja u kontakt sa članovima porodice i prijateljima.

Budući da dolaze iz različitih porodičnih miljea – Nina je iz funkcionalne, potpune porodice s roditeljima i sestrom Iskrom, dok su Maksovi roditelji razvedeni i ostvareni u drugim brakovima – različito se i nose s razdvojenošću od najbližih. Iz svih tih situacija koje testiraju njihovu snalažljivost i zrelost nastaje široka lepeza intenzivnih, često ambivalentnih i konfuznih emocija: od straha i panike, preko anksioznosti, tuge i ljutnje, pa sve do nadanja, ali i bliskosti koja se rađa između Nine i Maksa.

Kritika sistema socijalne zaštite ogleda se u grotesknom prikazu kolektivnog smeštaja za decu razdvojenu karantinom od roditelja. Kasarna „Jug Bogdan” nalik je na koncentracioni logor iz kojeg mladi beže, vršnjačko nasilje među štićenicima nekažnjeno eskalira, a socijalni radnici i svi zaduženi za zbrinjavanje dece funkcionišu kao Gestapo, jer jedino tako umeju da drže situaciju pod kontrolom. Budući da je roman pisan u formi dnevnika, kazivanje je vrlo neposredno i dinamično, a mračnu dramatiku nekih događaja autorka je vešto ublažila humorom i šarmantnim prikazom zbližavanja glavnih junaka. Ilustracije Dušana Pavlića, ponekad vesele, ponekad tužne, na tren zastrašujuće, u potpunosti odgovaraju tonu romana.

Epidemiološke teme kao pozadina dešavanja ne isključuju, već naglašavaju i one teme koje su mladima značajne i bliske – prva zaljubljivanja, odnos s porodicom, prijateljstvo i vršnjačko nasilje. Dragocenost ovog karantinskog trilera Dragane Mladenović je svakako u tome što na jedan vedar i komičan način, iz ugla mladih, obrađuje aktuelne pandemijske traume, te tako može poslužiti kao pogodna pripomoć u obrađivanju teških emocija koje pritiskaju mnoge. Zato je Sve što (ni)sam želela roman koji se pojavljuje upravo u trenutku kada je najpotrebniji.

muški lik: Maks, na prvi pogled površan i hladan – „gaser”, kako Nina kaže, a zapravo vrlo slojevit i upečatljiv lik.
ženski lik: Nina, senzitivna i pažljiva, znatno snalažljivija i hrabrija nego što sama veruje.
epizodni lik: Vera, Ninina najbliža drugarica (BFF), u romanu skupo plaća svoju različitost, pravednost i hrabrost.
odnos: Odnos Nine i Maksa – jedan nežan sudar dva različita sveta, bliskost koja se tiho razvija na pozadini potpunog društvenog sloma.
scena: Kad Nina pita Maksa ko mu od članova porodice najviše nedostaje, pa primeti suze u njegovim očima kad on navodi psa.
citat: „Samo jaki dečaci plaču. Slabići se prave da su hrabri.”

emocije: 9
zabava: 10
stil: 8
edukativnost: 6

Jaca Danilović

* * *

ona je napisala ovu knjigu – Dragana Mladenović (1977)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Dragana Mladenović
naslov: SVE ŠTO (NI)SAM ŽELELA
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2020.
ISBN: 978-86-529-0823-3
format: 14×20 cm
broj strana: 145
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Dušan Pavlić
najpovoljnija kupovina: knjižare Kreativnog centra i sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Amok: Luksemburška ljubavna priča

On… Majku oslovljava uglavnom imenom. I stidi je se. Bes izražava bezobzirnim udarcima bejzbol palicom. I ne kaje se. Seksualnost spoznaje kroz porno-klipove, a ljubav kroz telesnu bol.
Ona… Majku pamti kao kurvu i narkomanku. I ponosna je. Bes iskazuje vulgarnim psovkama i nasilnim bezosećajnim pesničenjima. I smeje se. Seksualnost ispoljava drsko i agresivno, slično kao i ljubav.
On ima samo petnaest godina. Ona – trinaest. Oni su glavni junaci izuzetno uznemiravajućeg romana Amok: Luksemburška ljubavna priča autora Tulija Forđarinija, u kome nam on na šokantan način skreće pažnju na obilje problema marginalizovanih tinejdžera. Već na prvim stranicama romana zatičemo glavnog junaka ispred kancelarije školskog saveta koji je sazvan radi odlučivanja o korektivnim merama zbog nasilja koje je počinio po ko zna koji put. Tu se upoznajemo i sa Sandrom, njegovom majkom – kako on kaže, „fufom i jebenom alkoholičarkom”, čija sama pojava u njemu izaziva sram s kojim on izlazi na kraj tako što ga zatrpava besom. Saznajemo da ga ona doživljava kao omašku i dobijamo naznaku o tome kakav odnos ima s njom, ali i kako se odnosi prema samom sebi i sopstvenom životu.

Kakvo je detinjstvo dečaka koji je omaška? Samo omaška! Dečaka čiji su uznemireni plač roditelji izuzetno grubo umirivali ne posvećenom brigom i nežnom rečju, već grubim bacanjem pod hladan tuš? Dečaka čija nepca do petnaeste godine nisu spoznala nežan ukus čaja, ali jesu oštrinu alkohola i gorčinu duvana i marihuane? Dečaka čije su oči, umesto toplih i umirujućih ilustracija iz slikovnica i dečjih knjiga, posmatrale hladno i nemirno treperenje ekrana gejmboja, plejstejšna i ajfona? Dečaka koji priželjkuje smrt sopstvene majke?
Forđarini nas nimalo suptilno, na jedan vrlo intrigantan način baca u takav svet – u svet dece koja su brutalno zlostavljana, sistematski zanemarivana i izlagana svakodnevnim traumama, i kojoj emotivne i fizičke povrede čine sastavni deo svakodnevnog života. To su deca kojoj roditelji nisu čitali bajke pre spavanja, deca čija ideja igre i zabave predstavlja potpunu (samo)destrukciju, deca sasvim prepuštena sama sebi, izvitoperenim virtuelnim svetovima i izopačenim fantazmima.
Upravo tako preživljava i protagonista ovog romana – u fantazmagoričnom svetu, kreiranjem sigurnog utočišta unutar sebe, stvaranjem alter ega koji ima zaštitnu funkciju u situacijama koje ga ugrožavaju, zbunjuju i imaju visok emocionalni naboj. Dečak tada nije sam, tu je njegov „najbolji prijatelj”, njegov „jedini prijatelj” – Džoni Čikago. On je tu da mu pojasni sva uznemiravajuća stanja i zbunjujuće pojave, on je taj koji mu ukazuje kako da misli i da dela.

Džoni je taj koji insistira da majku zovu imenom, on je taj koji ima nepoverljiv i podozriv stav prema nastavnicima i vaspitačima o kojima prezrivo govori kao o „izuzetnim stručnjacima”. On je taj koji sumnja u dobronamernost onih koji žele da mu pomognu i te pokušaje pomoći doživljava kao nešto neprirodno. Džoni je zapravo izvor jedne destruktivne podrške i nestabilne sigurnosti – neiscrpan izvor konflikata koji eskaliraju u verbalno i fizičko nasilje.
A tu je i Širli, skoro uvek u miniću ili u utegnutim plastičnim pantalonama, „vulgarna” – kako kažu nastavnici, „vrh riba” – kako kaže glavni junak. Širli… devojčica koja je sa svojih trinaest godina bila u „ludnici za mlade”, popravnom domu za decu s poremećajima u ponašanju, gde te „ako pobesniš, vezuju kaiševima za krevet i krkaju ti injekcije, baš kao u filmovima”. Ona ima zabrinjavajuće seksualno iskustvo imajući u vidu njen uzrast, a temperament ispoljava tako što drugarici čupa pirsing iz nosa i zabada joj šestar u nogu. Glavni junak razvija bliskost sa njom i zaljubljuje se.
Iako ga zbunjuje način na koji ona izražava naklonost prema njemu, nanoseći mu bol gašenjem cigarete na njegovom ramenu, okreće joj se kao jedinom izvoru svetlosti u svom životu. A kada mu se Džoni Čikago izruguje, govoreći mu da je „zaljubljenost samo za pedere” i nazivajući Širli samo „zgodnom fuficom”, on ne samo da ne odustaje od svojih nastojanja da joj se što više približi i osvoji je, već predano „gaji” ranu koju mu je nanela na ramenu, ne dozvoljavajući joj da zaraste, kako bi ostao najveći mogući ožiljak. Kada u bioskopu gledaju film po njenom izboru, fantaziju Where the Wild Things Are, rađenu prema istoimenoj dečjoj knjizi, uviđamo da je ona samo devojčica – kako on kaže, „klinka” koja želi da gleda „idiotski film za decu” dok pritom „stalno izigrava prvoklasnu ribu”. On primećuje da je „pomalo tužna, pomalo uznemirujuća” dok mu govori o tome kako je uživala u ilustracijama iz te knjige dok je bila mala. Nakon projekcije, kada Širli istrčava iz bioskopa i trči, a zatim na ulici surovo i grozničavo odvaljuje pesnicom posred lica nepoznatog mladića koji se tu zatekao, on je ponovo zbunjen njenom reakcijom – „Širli stalno menja raspoloženje. Nikad se ne zna zbog čega.”

trejler za film Baby(a)lone, snimljen prema ovom romanu

Reč malezijskog porekla – amok ili jurišni amok – koja se nalazi u naslovu Forđarinijevog romana, najprostije rečeno predstavlja ludilo praćeno nekontrolisanim besom. U maležanskoj i indonežanskoj kulturi postojalo je uverenje da dušu čoveka može opsedati zao duh koji izaziva neizdrživi nagon za eksplozivnim nasiljem. Danas je amok u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje klasifikovan kao psihijatrijski sindrom karakterizovan depresijom nakon koje sledi potreba za nasiljem, neretko i ubistvom, i često se povezuje s psihozom, poremećajima ličnosti i bipolarnim poremećajem. Je li Širli poremećena? Psihotična? Ili samo prkosno i neobuzdano, zapravo onako kako jedino zna, izražava ne samo akumulirani bes, gnev i prezir, već i strah i tugu? Možda samo pokušava da napokon stvari dovede u red.

Taj „zli duh” koji je opseda ne samo da ne pronalazi zadovoljenje, nego nastavlja još žešće i silovitije da divlja u njoj, što dalje u romanu dovodi do furiozne eskalacije. Ipak, specifična nežnost, naklonost i ljubav koja se razvija između nje i glavnog junaka suprotstavlja se toj nemilosrdnoj destruktivnoj sili, pa se pred čitaocem odvija jedan razjareni obračun Erosa i Tanatosa. Upravo potekla iz tog vitalnog, zdravog jezgra, kod Širli se rađa snažna želja da poseti zabavni park Fantazijalend, u čemu ima nesebičnu podršku glavnog junaka. I radujemo se ostvarivanju te zamisli, navijamo za njih – za dečju radost u šarolikom okruženju zabavnog parka, za njihov odnos, za ljubav. Radujemo se, ali i strepimo. Hoće li uspeti i na koji način?

Forđarini je uspeo ne samo da nas zaintrigira za svet ove dece, već je to učinio na jedan izvanredno dinamičan način. Smenjivanjem prvog i drugog lica i uverljivim prikazima unutrašnjih dijaloga glavnog junaka i njegovog alter ega postigao je neverovatnu pokretljivost, usled koje se roman ne ispušta lako iz ruku. Sirovo izražavanje i jezik koji obiluje slengom, vulgarnim psovkama i provokativnim uvredama mogu nam u nekim momentima delovati nerealno i preterano. Međutim, kako sam autor navodi – „Kada čujete ovakvo izražavanje u prolazu, možda ga nećete registrovati, ali kada ga vidite na papiru, crno na belo, tada stvari postaju uznemirujuće.”
Zahvaljujući svom nastavničkom iskustvu u radu sa problematičnim adolescentima, Forđarini je ovim romanom pokazao da je izvrstan poznavalac dece koja su socijalno izolovana i bez ikakve perspektive. Možda najveća vrednost ovog romana je u tome što je autor uspeo da izbegne izlaganje sa moralizatorske pozicije uz davanje vaspitno korektivnih smernica, već je umesto toga prikazao ono što jeste u najsirovijem mogućem obliku, ono što ne želimo da vidimo jer nas isuviše uznemirava. A šta ćemo učiniti s tim? Hoćemo li ponovo zažmuriti? Verujem da nećemo moći.

muški lik: Džoni Čikago, alter ego glavnog junaka, od njega „malčice stariji”, „malčice viši”, u svemu malo više nego on sam, njegov zaštitnik, ali i dželat.
ženski lik: Širli, buntovna devojčica koja grozničavo traga za ljubavlju i izgubljenim detinjstvom.
epizodni lik: Sandra, majka glavnog junaka, ono što se nadamo da Širli neće postati kada odraste.
odnos: Bez sumnje najupečatljiviji – odnos glavnog junaka i njegovog alter ega, koji u velikoj meri odlikuju naizgled nesavladivi konflikti i žestoke tenzije.
scena: Momenat u biskopu kada Širli ljubi glavnog junaka, „zabadajući mu jezik do grla”, gde on skoro da ništa ne oseća, osim metalnog ukusa njenog pirsinga u ustima i praznine u telu, momenat gde je nežno držanje za ruku u tami bioskopske sale ono što je prirodnije.
zanimljivosti: Po Amoku je 2015. godine snimljen film Baby(a)lone, koji je država Luksemburg izabrala za svog kandidata u trci za Oskara za najbolji strani film. Iako film nije ušao u uži izbor, dobio je brojne druge nagrade.
citat: „U početku beše Strah.”

emocije: 10
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 7

Jaca Danilović

* * *

on je ovo napisao – Tulio Forđarini (1966):

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Tulio Forđarini
naslov: AMOK: LUKSEMBURŠKA LJUBAVNA PRIČA
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-772-0165-4
format: 15×21 cm
broj strana: 127
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Ljiljana Grbić
prevod s autorizovanog prevoda na italijanski: Aleksandar Levi
originalno izdanje: Tullio Forgiarini, Amok. Eng Lëtzebuerger Liebeschronik, 2011.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Poziv

gostujući prikaz Izdavačke kuće Pčelica

Pred početak letnje sezone, godišnjih odmora i raspusta, Izdavačka kuća Pčelica objavljuje novi roman Nikolete Novak – Poziv. Bez obzira gde provodite vrele dane, Poziv je idealan izbor za ovogodišnju letnju literaturu. Iako je prvenstveno roman za mlade, sa podjednakim uživanjem ga mogu čitati i stariji koji su se uželeli uzbudljive priče sa elementima detektivskog i ljubavnog romana, sa napetošću trilera i snagom optimizma motivacionih govornika.

Stefan posle desetak godina ponovo dolazi iz Кanade u Srbiju. Javlja se svojoj drugarici iz detinjstva Emi molbom da mu pomogne u potrazi za biološkim roditeljima, jer je u međuvremenu saznao da je usvojen. Ema se najpre uz veliki napor i pomoć majke priseća ko je zapravo Stefan, a zatim prihvata njegov poziv. Potraga ih iz Beograda vodi u selo M. M., Кraljevo, manastir Žiču, da bi se završila u Herceg Novom. Ova naizgled jednostavna priča, u kojoj se u maniru detektivskih romana otkrivaju detalji koji vode ka sledećoj etapi radnje, zapravo krije mnogo više od toga.

Šta se sve nalazi iza zagonetnog naslova Poziv? Autorka iskusno stvara više značenjskih nivoa i objedinjuje ih ovom naizgled običnom rečju bez ikakvog književnog potencijala. Na taj način poziv postaje unutrašnji glas koji nas tera da otkrijemo ko smo, odakle smo i kuda idemo. Poziv je i genetski, usađen u krvi; poziv je prijateljski, jer je na komplikovanom putu otkrivanja svog porekla potrebna sigurna ruka za oslonac i bistra glava za podršku; poziv je i ljubavni kad dva mlada srca počnu da kucaju istim ritmom; poziv je motiv iz pesme Partibrejkersa čijem koncertu junaci ovog romana prisustvuju…

Čitanjem ovog romana, iako mu to nije primarna namera, učimo se jednoj zanimljivoj tehnici sagledavanja stvarnosti. U pitanju je uočavanje i pamćenje takozvanih „momenata lepogˮ – vrednih detalja iz stvarnosti koja nas okružuje, a pored kojih u svakodnevnoj rutini prođemo kao i da ne postoje. Poput motivacionih govornika autorka ovom tehnikom diskretno prenosi na čitaoca optimizam koji nam oplemenjuje sadašnjost i budućnost.

* * *

autorka knjige Nikoleta Novak (1971)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Nikoleta Novak
naslov: POZIV
izdanje na srpskom: Pčelica, 2019.
ISBN: 978-86-6089-881-6
format: 21×15 cm
broj strana: 155
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustrator: Aleksa Jovanović

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Sazvežđe violina

Mala Tijana provodi svoje predškolsko detinjstvo u malom gradiću uz Moravu, krajem osamdesetih godina prošlog veka. Voli da jaše kobilu Apriliju kod deda Stevana na imanju i da se igra plastične konjice s Mihajlovim deda Aćimom. Mihajlo je drug Tijaninog starijeg brata i mala Tika se studiozno interesuje za njegov svet. Sa svoje strane, i Mihajlo gaji poseban zaštitnički odnos prema njoj.

Društvo Tikinog brata čine četiri mangupčića pred početkom puberteta, kojima je ona dala naziv dečaki. Budući da je dečaki očigledno nisu smatrali društvom za deljenje svojih muzičkih, intelektualnih i drugih interesovanja, Tika je morala da nađe svet za sebe u nečem drugom, i pokazalo se da je to violina. Njenu prvu violinu kupio joj je tata za bagatelu, od nekog finog osiromašenog gospodina u Berlinu, u vreme pada Berlinskog zida. Od tog momenta odmotava se Tijanina životna priča, koja je obeležena, s jedne strane, ljubavlju prema violini i drugim ljudima, a s druge strane, zloslutnim manifestacijama raspada jednog sistema i nesrećom koju donosi naslućivani haos.

Ta priča je vodi u rano osamostaljivanje, odlaskom u osnovnu muzičku školu u Ćupriji, zbog čega mora da tokom školske godine živi u đačkom domu. Cimerka joj je Ana, raskošni talenat njenih godina. Njih dve postaju najbliskije drugarice, zajedničko “sazvežđe violina”, i pred nadarenim devojčicama počinje da se otvara Evropa i putovanja s muzičkom školom. To se nekako poklapa sa zatvaranjem Evrope za njihovu zemlju i svakovrsnim uvlačenjem politike u živote dece i mladih tokom devedesetih.

Paralelno s tim, tokom Tikine srednje škole razvija se njen i Anin odnos s dečakima, koji odlaze na fakultete i učestvuju u protestima protiv vlasti devedesetih, dok Mihajlo odlazi kod oca u Nemačku. Priča između njega i Tijane konkretizuje se u vreme kad je njoj predstojala muzička akademija u Beogradu. Na akademiju Tika odlazi zajedno s nerazdvojnom Anom, ali ih krajem prve godine studija zauvek razdvaja NATO bombardovanje 1999.

Vesna Aleksić nas je u poslednje vreme navikla da svake godine izbaci po jedno novo remek-delo za decu i mlade, ali ovaj put kao da je prevazišla samu sebe i istresla u dahu svoj verovatno najbolji, najčvršći, najemotivniji i najmudriji roman do sada. Sazvežđe violina raznosi čitaoca na komadiće, i to radi svakog trenutka još tamo negde od prve trećine pa bez prestanka sve do epiloga. Ko ima običaj da snima telefonom citate koji to zavređuju, tokom čitanja ove knjige škljocaće sve vreme.

Ovo je knjiga za koju verujem da bi obožavao da je pročita dvanaestogodišnji ja. Najviše zbog toga što u ovom romanu, pored ostalog, ima i opasno dobre dečje romanse, kao i raznih krupnih pitanja o svetu kojih su i deca veoma svesna, a malo ko im o tome govori tako otvoreno kao Vesna Aleksić. Ova njena najnovija priča o klasičnoj muzici nije samo briljantan esej pun poetičnih misli i lucidnih opservacija, već u prvom redu jedna vrlo konkretna životna priča o životnim očekivanjima mladih bića, napisana tako nabijeno emocijama da drži pažnju poput najnapetije avanture.

Brojne su vrline ovog ostvarenja. Mana je možda samo jedna: što u nekim udarnim dijalozima deca izgovaraju neka autorkina filozofska i poetska razmatranja jezikom koji nije baš u skladu s njihovim godinama. Ali zato su vrline verovatno sve ostalo.

Da počnemo od te romanse. Ovaj roman dobrim delom vozi ta stalna napetost od malih nogu između Tike i Mihajla, Zvončice i Petra Pana, među kojima je generacijski razmak od nekih četiri godine. Ovakva situacija je raj za intimističke momente tipa “tiha patnja” i “zabranjeni svet”, koje autorka vrlo vešto ređa kroz svoj roman kao male dragulje s kojima može da se identifikuje bez zadrške svako ko je nekad bio zaljubljen, a nije smeo. To daje velik deo emotivnosti romanu, pri čemu je autorka u potpunosti izbegla banalnost, uspevši da ni metafora o Petru Panu ne deluje izlizano.

No nisu ljubav i prijateljstvo jedine teme ovde, to su isto tako i mržnja i smrt. I loš predosećaj sve vreme. Ta potmula mračna vibracija prati Tiku od vesti o padu Berlinskog zida koji najavljuje promenu u celom svetu, preko raznih simptoma raspada Jugoslavije i rata koji se odvija u njenom okruženju, pa do pretnje terorističkim napadom na voz kojim je putovala na koncert u srcu Evrope.

Tu opštu slutnju autorka ilustruje uznemirujućom predapokaliptičnom atmosferom pesme London Calling engleskih pankera The Clash: Tikin svet je kao London iz te pesme, nad kojim se nadvija kataklizma, ali šta se tu može, osim da se šamanskom svirkom otera teskoba. Roman počinje scenom u kojoj odrasla, trideset-i-nešto-godišnja Tijana zasvira violinu putnicima u vozu koji čeka da prođe antiteroristički pretres. Svira im bespoštedno usred jednog bolesnog i sluđenog sveta, kao što je i njena zemlja postala bolesna i sluđena dvadesetak godina ranije. Od te scene vraćamo se u prošlost i pratimo Tikin život, između ostalog i kroz ređanje tih aluzija o dolasku mračnih vremena, raspadu Jugoslavije i Evrope. I uvek je to nekako isprepleteno s Tikinim životom, ljubavlju i snovima – te stvari uvek idu paralelno i nijedna ne nadvladava. To je isto lepota ovog romana: mnogo je teških i tužnih stvari u životu, mnogo loših stvari van naše kontrole događa se svakodnevno ili su u skoroj najavi, ali Eros se tvrdoglavo ne da pokoriti.

Tijanina ljubav prema violini u dobroj meri odražava autorkin transpesimizam tipa “svet ide dođavola, ali još imamo muziku”. Muzika je prisutna na više načina, od epifanijskih scena poput svirke u skloništu od bombardovanja, pa do muzičkih citata, ponajviše The Clash. Muzika je Tikina autoterapija kad teskoba oko nje postane nepodnošljiva i fizički je tera na povraćanje. Muzika se u ovoj knjizi vrlo organski događa i prepliće s razvojem odnosa između besprekorno postavljenih glavnih likova.

Najnovije delo Vesne Aleksić spada u još uvek retke romane domaćih autora za decu i mlade koji se direktno bave Srbijom devedesetih godina prošlog veka – s tim što se ovde, kroz priču iz devedesetih, potpuno ima na umu vreme sadašnje, kada se mnoge stvari ponavljaju na nekim višim nivoima. Mlada muzičarka Tika u ovom romanu dobija u amanet mudrost starijih generacija da Strah i Bes rađaju Mržnju i Patnju. Ona to najdirektnije oseća čak i u toj zabačenoj Ćupriji u kojoj se školuje, i to je nešto što ona nauči znatno pre svojih evropskih saputnika u zaustavljenom vozu u Belgiji. Nju je život već suočio sa raspadom države, raspadom jednog poretka sveta, dolaskom neravnoteže haosa i smrću bliskih osoba usred svega toga. Sada nas to čeka opet, ali na kvadrat.

Odrasli, nemojte biti sebični da zadržite ovu knjigu samo za sebe. Dajte je deci čim vidite da su se ozbiljno zapitala nad životom. Ovo je roman koji će biti zanimljiv svim tim zapitanim mladim čitaocima koji bi voleli da znaju kojim putem treba da krenu u životu, kao i onima koji možda znaju kojim putem bi hteli da krenu, ali nisu sigurni imaju li snage za to u svetu u kome živimo. Podelite suze čitalačke s vašom decom – bilo kog da su dvocifrenog uzrasta, razumeće.

Razumeće i treba na vreme da počnu da se spremaju za ono što ih čeka posle nas. Čak i dete oseti kad vremena ne slute na dobro, i kad u okruženju počne da nestaje fizička i duhovna hrana, a strah se useljava u svakodnevicu. Sazvežđe violina je knjiga koja ozbiljno upozorava – ne popuje pritom i priča nam o vrlo lepim stvarima, ali ozbiljno upozorava: zbog olakog sejanja straha opet dolazi vreme u kome ćemo svi doživeti dosta loših stvari. Muzika će verovatno i dalje o(p)stati, lepi trenuci postojaće i dalje, ali neke rane boleće zauvek, kao kolateralna šteta u svetu koji bezglavo srlja u neizvesnost.

Predivna knjiga.

muški lik: Mihajlo je jedini među dečakima zaista primećivao Tiku, bio je s njom u kontaktu cele te burne decenije, da bi na kraju, kad je sve prošlo, podigao prvi kredit u životu da bi njoj kupio novu violinu.
ženski lik: Svakako Ana, ona blistavija od dve zvezde u sazvežđu violina, na koju Tika ne ume da bude ljubomorna ni kad je sanjala da je Ana uzjahala njenu Apriliju, niti da se ljuti na nju kad joj pojede dedin domaći eurokrem.
epizodni lik: Časni deda Drakče, penzionisani bezbednjak žustrog temperamenta ali zlatnog srca, koji ima veze tamo-gde-treba; scena njegovog infarkta iz vizure male Tike jedna je od najsnažnijih u romanu.
scena: Mihajlov boravak u pograničnom pritvoru, posle pokušaja da se sam vrati iz Nemačke u Srbiju.
odnos: Tika i deda Aćim, dete-konjić i njen neobični partner za igru, koji dobro razume detinju dušu i vidi sve što ona krije od drugih.
zanimljivosti:
Knjiga je puna muzičkih i filmofilskih citata, a kao jedan od znakova predstojeće propasti zemlje, pominje se i gašenje Stripoteke.
U ovom romanu Vesne Aleksić, pomalo neočekivano, nema lika savremene bake, ali zato tri deke sve nadoknađuju.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *
ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Aleksić
naslov: SAZVEŽĐE VIOLINA
ilustracije:  Maja Veselinović
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 173
ISBN: 978-86-529-0540-9

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Početak nečeg velikog

Iva je pametna srednjoškolka koju drmaju razne stvari karakteristične za uzrast, uz povećanu količinu sanjarenja i smanjenu količinu samopouzdanja. U jednom trenutku roditelji je upute da potraži podršku psihologa, a kupe joj i hrta Spasu kao priliku da vežba odgovornost.

Početak nečeg velikog još je jedno prozno ostvarenje Ivane Lukić za mlade koje je teško definisati kao roman u klasičnom smislu. No za razliku od (Ne) pitaj me kako sam, koja je bila kolaž raznih kratkih formi karakterističnih za smartfonski ekosistem generacije čiji glas je predstavila, nova knjiga iste autorke ipak poseduje narativnu strukturu, u smislu da hronološki prati jedan bitan deo života jedne domaće tinejdžerke iz srednje klase. Međutim, ni po čemu drugom nije klasičan roman. Uopšte nema dijaloge, a svaka strana je podeljena na dva dela: gornji deo u kome je predstavljeno nešto iz unutrašnjeg sveta fantazije glavne junakinje Ive, i donji u kome se nalazi kratak dnevnički zapis i utisak iz sveta realnosti. Kad se preklope zajedno, gornji i donji deo svake strane, fantazijski i bihejvioralni, daju precizan 3D psihološki portret glavne junakinje.

Ivin svet vrti se oko nekih bitnih ljudi: u porodici su to brižni, mada ponekad nespretni roditelji, draga baba Mica, svakako i Rada, bliska polusestra preko tate; tu su i dve najbliže drugarice, ali i drug Petar sa kliznim statusom u Ivinom intimnom životu. Ivine glavne brige u tom okruženju vezane su za svima prepoznatljive stvari: postavljanje ciljeva, potraga za verom u sebe i životnom vizijom, ponovno otkrivanje komunikacije sa roditeljima na koje počinješ sve više da ličiš, prihvatanje sopstvenog tela i izgleda, isprobavanje ljubljenja i dešifrovanje seksa. Takođe, tu su i neke sasvim specifične frustracije, recimo zbog toga što tvoje kuče na slikama dobije više lajkova nego ti, i što nijedan tvoj selfie ne uspe da dobaci trocifren broj lajkova.

Budući da je u kovitlacu svega toga Iva u jednom trenutku malo izgubila kompas, roditelji je šalju kod Superženice, psihološke savetnice za probleme odrastanja, koja pomogne Ivi da malo prikupi konce i ohrabri je na dalje samostalno istraživanje života i odgovornosti. Ivin razvoj je centralna tema, a u okviru toga je komunikacija Ive i Superženice prikazana kao lep primer dobre prakse, tako da ovoj knjizi može da se priđe i kao malom psihološkom priručniku, s nekoliko zaista korisnih saveta i ideja. U lik Superženice autorka je prirodno unela dosta sopstvenog iskustva iz prakse školskog psihologa, što svemu daje neophodnu autentičnost i ubedljivost, uz dobrodošlu dozu nenametljive edukativnosti.

Najbitniji vaspitni element u Ivinom životu su svakako roditelji, koji su ponekad skloni nespretnim reakcijama, ali se zaista trude oko ćerke i stalo im je do nje. Imajući to na umu, a uz novostečeno samopouzdanje, Iva u jednom trenutku oseti je da je došlo vreme za dalji rast, pa zatraži od njih veći stepen poverenja. Pored te stalne komunikacije s roditeljima, njeni bitni vaspitni izvori su i baba Mica, koja je uči staloženosti i penzionerskom kuliranju, te starija polusestra Rada, koja joj je autoritet u stvarima poput seksualnog odrastanja. Upravo je Rada ta koja je uvek govorila da će Iva biti dobar kapetan broda, kad se jednom na svom jedrenjaku otisne u nešto veliko. Kad zaplovi u samostalnost.

Početak nečeg velikog je mali lirski dnevnik jedne nesigurne tinejdžerke koji može da posluži i kao topao motivacioni poster za sve mlade s teškoćama u odrastanju. Za iskričave ilustracije na svakoj strani zaslužna je Marica Kicušić.


video intervju Knjigoskopa s autorkom

muški lik: Petar je Ivi baš nedostajao dok je trajao prekid komunikacije; nema veze što se ne loži baš na školu i što se plaši nasilnika, ali bez njega je dosadno.
ženski lik: Superženica je ovde nadahnuće i katalizator razvoja, snabdevajući Ivu korisnim predlozima za bolje mentalno funkcionisanje, pa dobije i sladoled u znak zahvalnosti.
epizodni lik: Baba Mica uči unuku Ivu da igra karte i pritom se nimalo ne sekira da li dobija ili gubi, pokazujući tako Ivi alternativne sisteme vrednosti.
odnos: Iva i tata ne razgovaraju baš mnogo, jer se u tome prilično slabo snalaze, ali imaju stalnu potrebu za makar nekim vidom kontakta, kao potvrdom da je sve u redu.
scena: Kad Iva i Petar pokušaju drugarski seks ne bi li demistifikovali taj čin, pa stvari krenu pogrešno.

emocije: 8
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Ivana Lukić (1977)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Ivana Lukić
naslov: POČETAK NEČEG VELIKOG
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0491-4
format: 14×21 cm
broj strana: 98
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Marica Kicušić

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image