Category Archives: young adult

romani o tinejdžerima

Boje drugarstva

Boje drugarstva – roman za tinejdžere o temama koje svi guraju pod tepih

– gostujući prikaz Izdavačke kuće Pčelica –

Iz Izdavačke kuće Pčelica nam stiže novi roman za tinejdžere Boje drugarstva, autora Gorana Markovića. U pitanju je savremena, vešto ispripovedana priča o diskriminaciji i vršnjačkom nasilju, s jedne strane, i toleranciji i snazi prijateljstva, s druge strane.
Roman Boje drugarstva vešto primenjuje savremene narativne metode, a na tematskom planu, otvoreno i bez predrasuda, prikazuje aktuelne probleme mladih, na prvom mestu sve prisutniju diskriminaciju i vršnjačko nasilje.
Glavni likovi ovog romana su Viktor, duhovit, osećajan i načitan tinejdžer, koji se bavi modernim plesom, i Marko, njegov hrabri i pravdoljubivi prijatelj, ne toliko naklonjen knjizi, koji trenira fudbal. Njihovi likovi ne samo da su građeni po principu suprotnosti, već su oni i nosioci dva narativna toka koji počinju kontrastnim replikama na kraju i početku svakog narednog poglavlja. Ova zanimljiva pripovedno-kompoziciona tehnika na kraju potvrđuje snagu prijateljstva sposobnog da prevaziđe sve razlike, jer se njihove replike spajaju u jednu sa istim značenjem: Ti si moj najbolji drug. I ti si moj najbolji drug.
Pored Marka i Viktora u romanu je prisutan veliki broj likova, koji oslikavaju neke od tipičnih karaktera i tipova ličnosti. Tu su: Slaven, glavni negativac i nasilnik, Tamara, Markova devojka i Viktorova najbolja drugarica, impulsivna, otvorena i pravdoljubiva tinejdžerka, Sandra, brbljiva, sujetna i sklona spletkama devojčica… Na taj način Marković stvara likove koji su nosioci tipičnih osobina današnjih tinejdžera i prikazuje čitaocima koliko je ta populacija iznijansirana, kompleksna, sa brojnim socijalnim, ali i individualnim motivacijama i faktorima koji su ih izgradili da budu baš takvi. I ne samo to, svojim govorom, blago žargonizovanim, ali sa neophodnim poštovanjem književnojezičke norme i uljudne komunikacije bez vulgarnosti, svi ovi likovi su i glas svoje generacije, polifon i iznijansiran osećanjima, osobinama i namerama, kao i oni sami.
Bez obzira što su građeni po uzoru na modele iz stvarnosti, najveći broj likova je dat u procesu svoje evolucije. Dok čitamo roman, mi možemo pratiti kako se na primer Marko menja od zbunjivog dečaka koji ima problem da verbalizuje svoje misli i osećanja, koji nije u potpunosti sposoban da prihvati drugačije od sebe, do samouverenog i požrtvovanog prijatelja spremnog da poštuje i brani različitost, a pobuni se protiv nasilja i diskriminacije. S druge strane, čitajući roman, i mi kao čitaoci se menjamo: uviđamo da svet nije crno-beli, već šarenolik, sa mnoštvom nijansi koje isprva možda nismo uočavali. Na taj način roman Boje drugarstva kod čitalaca izaziva svojevrsno otrežnjenje i oslobađanje od nasleđenih predrasuda i zabluda.
Roman Boje drugarstva, uzbudljivo, nelicemerno, književno i pedagoški uspelo štivo za tinejdžere, predstavlja glas generacije koja odrasta uz TikTok, Instagram i druge vizuelne sadržaje savremene tehnike, ali i generacije koja se bori sa nasleđenim tabuima i predrasudama. Pored toga što će se današnji tinejdžeri lako prepoznati u ovom romanu i identifikovati sa likovima, čemu doprinose i majstorske ilustracije akademskog slikara i ilustratora Igora Krstića, on može biti i dobar pedagoški podsetnik odraslima, kako roditeljima tako i onima koji su profesionalno upućeni na rad sa decom.

* * *
autor knjige Goran Marković (1967)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Goran Marković
naslov: BOJE DRUGARSTVA
izdanje na srpskom: Pčelica, 2021.
ISBN: 978-86-6088-014-9
format: A5
broj strana: 124
povez: tvrdi
pismo: ćirilica
ilustrator: Igor Krstić

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Konstantina i njeni paukovi

Trinaestogodišnja Konstantina je ćerka jedinica roditelja intelektualaca koji su se iz Grčke odselili u Nemačku i obezbedili si lepu egzistenciju. Tinejdžerka koja je odskakala od svoje matične sredine lepo se kulturološki presadila i socijalno umrežila u novoj sredini i novoj školi. Uljuljkana u novonastalu idilu, nije primetila niti razumela šta se dešava među njenim roditeljima, pa njihov razvod doživljava kao grom iz vedrog neba, koji joj korenito menja život.

Kako bi joj omogućili pauzu da se presabere, a i sebi da si organizuju sada odvojene privatne živote, roditelji šalju Konstantinu na godinu dana nazad u Atinu, da živi kod bake s kojom se fundamentalno ne razume. Baka živi u žalosti za tragično stradalom starijom unukom ljubimicom, a introvertnu Konstantinu doživljava kao stranca pod sopstvenim krovom. Bakine stalne priče o antifašističkoj borbi za vreme nacističke okupacije, i zatim vojne hunte u Grčkoj, Konstantini nisu nimalo bliske niti zanimljive, što baku dodatno vređa i otuđuje od unuke.

Potresena raspadom porodice, potištena zbog fizičke i socijalne distance od roditelja, doživljavana kao čudak u grčkoj školi i zaglavljena u konfliktan odnos s bakom, Konstantina u školi otkriva Lučinjolu, momka s kojim deli sličnu autsajdersku sudbinu i iskustvo života u Nemačkoj. Lučinjola je jedini koji je razume, ali on ima ozbiljan problem sa psihoaktivnim supstancama, koji uskoro postaje i njen problem. Baka će biti prinuđena da shvati kako je spasavanje unuke iz čeljusti droge mnogo teže nego spasavanje uhapšenog supružnika iz nacističkog zatvora.

Konstantina i njeni paukovi jedno je od poslednjih ostvarenja popularne grčke autorke za decu i mlade Alki Zei. Ona u ovaj young adult roman upliće i brojne autobiografske elemente, posebno kroz lik bake Farmur i njenih najboljih drugarica, koje su još kao tinejdžerke bez straha pucale po nacistima, a kasnije trpele represiju u godinama vojne hunte. Ta edukativna komponenta romana, koja se bavi novijom grčkom istorijom, prilično je zanimljiva čitaocu, ali Konstantina dugo vremena ostaje netaknuta bakinim pričama. Odnos između bake i unuke čini centralnu dramsku okosnicu, a njegov razvoj predstavlja jedan vrlo trnovit put, s puno uzajamnog ignorisanja, otpora i nanošenja bola, pre nego što mukotrpno stignu do međusobnog poštovanja zbog hrabrosti, borbenosti i odlučnosti – osobina koje otkriju kao zajedničke.

Sukob između bakine prošlosti i unukine sadašnjosti nije jedini sukob dva sveta koji se provlači kroz roman – tu je i sukob između temperamentnog, konzervativnog i siromašnog Juga, s jedne strane, i introspektivnog, liberalnog i dobrostojećeg Severa sa druge. I inače prilično različitoj od vršnjaka u rodnoj Atini, ponovni susret s tim okruženjem Konstantini pada još teže nakon što je bila izložena jednoj drugačijoj viziji uređenja i funkcionisanja sveta. No s druge strane, opušten odnos prema instituciji braka, porodice i intimnih veza u Nemačkoj biće i katalizator raspada njene primarne porodice, koja očigledno nije bila uvezana nekim baš istinski čvrstim spojnicama.

Okupirani svojim ličnim nezadovoljstvima i suštinskim razmimoilaženjima, nju roditelji zapravo i ne primećuju – kao da je sav taj brižan odnos prema ćerki prvenstveno manifestnog karaktera i „po difoltu”, ali zapravo ispada da je Konstantina njima samo prtljag koji premeštaju tamo gde im je zgodnije; s njom niko ne razgovara o tome šta ona misli i oseća i šta bi volela, samo joj saopštavaju svoje odluke. Autopercepcija glavne junakinje oblikovana je porukama koje još od rođenja dobija od bake o nesposobnosti i lošem fizičkom izgledu; s druge strane, njeni roditelji se, istina, ne priključuju tim bakinim kritizerskim tiradama, ali isto tako ne čine baš bogzna šta da pomognu ćerki da otkrije svoje lične potencijale.

Autorka nam ovde donosi portrete mnoštva zanimljivih likova, sa zbunjenom tinejdžerkom u središtu priče, a njihove odnose oslikava kroz niz briljantnih zapažanja, efektnih metafora i minucioznih karakteroloških detalja. U klupku paučine u koje se uplela glavna junakinja, narkomanija predstavlja vrlo realnu pretnju čiju ozbiljnost ovde možemo sasvim dobro da osetimo. Iako nije hardcore priča kao Mi deca sa stanice ZOO, ovaj roman o maloletničkoj zavisnosti, upravo zbog svoje psihološke iznijansiranosti, uznemirava na više nivoa. Jedino je šteta što samim scenama konzumacije droge nedostaje ubedljivost autentičnog iskustva.

Konstantina i njeni paukovi je slojevita drama o savremenoj višegeneracijskoj porodici i nedostatku komunikacije unutar nje, ali i mala freska o traumatičnom nasleđu Grčke iz 20. veka. U okviru i jedne i druge teme, autorka nam nudi ljubav i hrabrost kao putokaze.

muški lik: Lučinjola, talentovani ali zanemareni tinejdžer, upleten u sličnu paučinu i zarobljen na istoj ničijoj zemlji kao Konstantina, ali s ipak mnogo većim nedostatkom podrške nego ona.
ženski lik: Baka Farmur, oštra namrgođena žena stisnutih usta, nekadašnja akciona heroina i sadašnja alfa ženka porodice, teško prihvata odstupanje unuke od zacrtanih očekivanja.
epizodni lik: To je zapravo kolektivni lik tri Aspazije – tri najbolje prijateljice bake Farmur i njene drugarice po oružju iz antifašističke borbe, koje u romanu funkcionišu kao nekakav antički hor i umekšavaju Farmur tamo gde je pretvrda, omogućavajući most između nje i unuke.
odnos: Jedini razvojno podržavajući odnos Konstantina uspostavlja s nekim nastavnicima – u Nemačkoj je to her Hajner, a u Grčkoj nastavnik Benos, koji funkcionišu maltene kao jedan te isti lik na različitim geografskim koordinatama, šaljući glavnoj junakinji poruke istinske podrške, ohrabrenja i pozitivnog samovrednovanja.
scena: Potresna poseta ostrvu s prihvatilištem za ptice, kamo odlaze Lučinjola i Konstantina prilikom jednog od njenih sve brojnijih bežanja iz škole.

emocije: 9
zabava: 7
stil: 8
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

* * *

Alki Zei, autorka romana (1925-2020)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autor: Alki Zei
naslov: KONSTANTINA I NJENI PAUKOVI
izdanje na srpskom: Heliks, 2020.
ISBN: 978-86-6024-054-7
format: 13,5×20 cm
broj strana: 174
povez: meki
pismo: latinica
prevod s grčkog: Irena Bogdanović
originalno izdanje: Άλκη Ζέη, Η Κωνσταντίνα και οι αράχνες της, 2002.

najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Darla – 172 sata na Mesecu

Četiri decenije posle poslednjih koraka čoveka na Mesecu, NASA je odlučila da opet pošalje ljudsku posadu na površinu Zemljinog satelita. Budući da se ova svemirska agencija našla u krizi popularnosti i finansija, plan je da se ekspediciji obezbedi maksimalni publicitet, tako što će se zapravo pretvoriti u reality show s redovnim TV pokrivanjem celog toka. Takođe, organizovana je globalna lutrija za izbor troje tinejdžera koji će se priključiti ekspediciji, kao prvi maloletnici na Mesecu.

Pobednici lutrije su Mia iz Stavangera u Norveškoj, mlada Japanka Midori iz Jokohame i Antoan iz Pariza. Svako od njih troje ima različite motive za odlazak na taj sudbonosni put: Antoan želi da impresionira devojku koja je nedavno raskinula s njim, Midori želi da pobegne iz sredine u kojoj je maltretiraju, dok Mia, iako je u početku bila žestoko protiv ideje o letu na Mesec, na kraju ipak pristane kako bi obezbedila globalnu vidljivost svom ženskom rok bendu. Posle obuke po ubrzanom kursu, njih troje se priključuju posadi od pet odraslih astronauta i kreću na misiju koja za odredište ima lunarnu bazu Darla 2, čije postojanje je decenijama držano u potpunoj tajnosti.

Pred sam polazak na put, svako od troje tinejdžera imao je neko misteriozno paranormalno iskustvo, kao upozorenje da ih na Mesecu čeka nešto strašnije od bilo čega što mogu da zamisle. Pravo značenje tih predskazanja shvatiće kad već bude prekasno…

Roman Darla – 172 sata na Mesecu doneo je Juhanu Hašti svetsku slavu i najprestižniju norvešku književnu nagradu Brage u kategoriji literature za decu i mlade, što je svakako veliki uspeh za autora koji je u to vreme još bio u svojim dvadesetim godinama. Tome su posebno doprineli intrigantna priča i neobična teorija zavere o tome zašto su svojevremeno obustavljeni letovi na Mesec, kao i vrlo nelagodna i jeziva atmosfera koja se provlači kroz ceo roman. Ovaj roman se obično žanrovski definiše kao SF horor, no budući da mu je radnja smeštena u rani 21. vek, u detinjstvo interneta, dok je još postojao Majspejs i dok su očevi posle posla još uvek listali štampane novine u fotelji, danas ga možda bolje možemo opisati kao alternativno-istorijski horor. No horor svakako jeste, i to dovoljno efektan da priziva i ekranizaciju.

Roman se zasniva na ideji da su Amerikanci letove na Mesec početkom 70-ih godina prošlog veka koristili za izgradnju dve tajne baze na Mesecu (Darla 1 i Darla 2), koje su montirane daljinskim upravljanjem iz Mesečeve orbite, bez ljudstva na licu mesta koje bi sklapalo delove, zašrafljivalo stolice i ukopavalo module. Ako suspendujemo nevericu da je tako nešto bilo tehnički moguće u to vreme, kao i da je tako masivna i skupa logistička operacija mogla da prođe neprimećeno, možemo da dobijemo zanimljivo poprište za uzbudljivu akciju u klaustrofobičnom ambijentu, s mnogo dešavanja i na fizičkom i na mentalnom planu. Hašta nam nudi upravo jedan takav ambijent, koji je, doduše, mogao biti i potpunije iskorišćen.

Veći problem od tih polaznih tehničkih postavki predstavlja prilično čudna ideja da će NASA, upoznata s opasnošću koja vreba na Mesecu i zbog koje mnogo toga može da krene potpuno naopako, poželeti da na taj visokorizičan put povede i troje dece, te da u sve to uključi kamere svih svetskih medija. No ako i tu primedbu stavimo u zagradu, ostaje nam da se prepustimo naraciji sastavljenoj od nekoliko dramskih linija i životnih priča koje se stalno prepliću i izmenjuju kroz roman, poprimajući sve mračniji i opasniji tok.

Darla nije baš za one koji vole da se zaljube u likove, jer oni ovde nemaju neki izrazitiji razvoj, a mnogi stradaju i pre nego što stignemo da ih zavolimo. Ovaj roman će se dopasti ljubiteljima tehno horora, paranormalnog i zlokobnog, pogotovo ako vole da se zabavljaju alternativnim teorijama o kosmičkim istraživanjima i prepoznavanjem referenci na ikonička ostvarenja pop kulture.

muški lik: Dementni Oleg Himelfarb, nekadašnji službenik NASA-e upoznat s jezivom tajnom koju krije Mesec, u paralelnom toku romana umire usamljen u staračkog domu, preplavljen užasom koji u njemu okida TV prenos nove ekspedicije na Mesec.
ženski lik: Preduzimljiva i otresita Mia nameće se kao najistaknutiji lik u romanu i najviše podseća na klasične akcione heroine distopijske young adult literature.
epizodni lik: Dobroćudni priprosti poštar Takumi raduje se zajedno s Midori kad joj donese vest da je izabrana na svemirskoj lutriji.
odnos: Između Mije i njenog mlađeg brata Sandera, s nekim oblikom smetnje u razvoju, postoji posebna vrsta pojačane vezanosti.
scena: Jedan od posebno jezivih horor momenata je komunikacija Mije i Midori s nadnaravno vaskrslim kompjuterom u bazi koja je ostala bez struje.
zanimljivosti: U romanu ima raznih vizuelnih dodataka, kao što su nacrti baza Darla 1 i 2, reklame za lutriju NASA i sl.

emocije: 6
zabava: 8
stil: 7
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

* * *

Juhan Hašta, autor romana (1979)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autor: Juhan Hašta
naslov: DARLA – 172 SATA NA MESECU
izdanje na srpskom: Heliks, 2020.
ISBN: 978-86-6024-040-0
format: 13,5×20 cm
broj strana: 372
povez: meki
pismo: latinica
prevod s norveškog: Radoš Kosović
originalno izdanje: Johan Harstad, Darlah – 172 timer på månen, 2008.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Amok: Luksemburška ljubavna priča

On… Majku oslovljava uglavnom imenom. I stidi je se. Bes izražava bezobzirnim udarcima bejzbol palicom. I ne kaje se. Seksualnost spoznaje kroz porno-klipove, a ljubav kroz telesnu bol.
Ona… Majku pamti kao kurvu i narkomanku. I ponosna je. Bes iskazuje vulgarnim psovkama i nasilnim bezosećajnim pesničenjima. I smeje se. Seksualnost ispoljava drsko i agresivno, slično kao i ljubav.
On ima samo petnaest godina. Ona – trinaest. Oni su glavni junaci izuzetno uznemiravajućeg romana Amok: Luksemburška ljubavna priča autora Tulija Forđarinija, u kome nam on na šokantan način skreće pažnju na obilje problema marginalizovanih tinejdžera. Već na prvim stranicama romana zatičemo glavnog junaka ispred kancelarije školskog saveta koji je sazvan radi odlučivanja o korektivnim merama zbog nasilja koje je počinio po ko zna koji put. Tu se upoznajemo i sa Sandrom, njegovom majkom – kako on kaže, „fufom i jebenom alkoholičarkom”, čija sama pojava u njemu izaziva sram s kojim on izlazi na kraj tako što ga zatrpava besom. Saznajemo da ga ona doživljava kao omašku i dobijamo naznaku o tome kakav odnos ima s njom, ali i kako se odnosi prema samom sebi i sopstvenom životu.

Kakvo je detinjstvo dečaka koji je omaška? Samo omaška! Dečaka čiji su uznemireni plač roditelji izuzetno grubo umirivali ne posvećenom brigom i nežnom rečju, već grubim bacanjem pod hladan tuš? Dečaka čija nepca do petnaeste godine nisu spoznala nežan ukus čaja, ali jesu oštrinu alkohola i gorčinu duvana i marihuane? Dečaka čije su oči, umesto toplih i umirujućih ilustracija iz slikovnica i dečjih knjiga, posmatrale hladno i nemirno treperenje ekrana gejmboja, plejstejšna i ajfona? Dečaka koji priželjkuje smrt sopstvene majke?
Forđarini nas nimalo suptilno, na jedan vrlo intrigantan način baca u takav svet – u svet dece koja su brutalno zlostavljana, sistematski zanemarivana i izlagana svakodnevnim traumama, i kojoj emotivne i fizičke povrede čine sastavni deo svakodnevnog života. To su deca kojoj roditelji nisu čitali bajke pre spavanja, deca čija ideja igre i zabave predstavlja potpunu (samo)destrukciju, deca sasvim prepuštena sama sebi, izvitoperenim virtuelnim svetovima i izopačenim fantazmima.
Upravo tako preživljava i protagonista ovog romana – u fantazmagoričnom svetu, kreiranjem sigurnog utočišta unutar sebe, stvaranjem alter ega koji ima zaštitnu funkciju u situacijama koje ga ugrožavaju, zbunjuju i imaju visok emocionalni naboj. Dečak tada nije sam, tu je njegov „najbolji prijatelj”, njegov „jedini prijatelj” – Džoni Čikago. On je tu da mu pojasni sva uznemiravajuća stanja i zbunjujuće pojave, on je taj koji mu ukazuje kako da misli i da dela.

Džoni je taj koji insistira da majku zovu imenom, on je taj koji ima nepoverljiv i podozriv stav prema nastavnicima i vaspitačima o kojima prezrivo govori kao o „izuzetnim stručnjacima”. On je taj koji sumnja u dobronamernost onih koji žele da mu pomognu i te pokušaje pomoći doživljava kao nešto neprirodno. Džoni je zapravo izvor jedne destruktivne podrške i nestabilne sigurnosti – neiscrpan izvor konflikata koji eskaliraju u verbalno i fizičko nasilje.
A tu je i Širli, skoro uvek u miniću ili u utegnutim plastičnim pantalonama, „vulgarna” – kako kažu nastavnici, „vrh riba” – kako kaže glavni junak. Širli… devojčica koja je sa svojih trinaest godina bila u „ludnici za mlade”, popravnom domu za decu s poremećajima u ponašanju, gde te „ako pobesniš, vezuju kaiševima za krevet i krkaju ti injekcije, baš kao u filmovima”. Ona ima zabrinjavajuće seksualno iskustvo imajući u vidu njen uzrast, a temperament ispoljava tako što drugarici čupa pirsing iz nosa i zabada joj šestar u nogu. Glavni junak razvija bliskost sa njom i zaljubljuje se.
Iako ga zbunjuje način na koji ona izražava naklonost prema njemu, nanoseći mu bol gašenjem cigarete na njegovom ramenu, okreće joj se kao jedinom izvoru svetlosti u svom životu. A kada mu se Džoni Čikago izruguje, govoreći mu da je „zaljubljenost samo za pedere” i nazivajući Širli samo „zgodnom fuficom”, on ne samo da ne odustaje od svojih nastojanja da joj se što više približi i osvoji je, već predano „gaji” ranu koju mu je nanela na ramenu, ne dozvoljavajući joj da zaraste, kako bi ostao najveći mogući ožiljak. Kada u bioskopu gledaju film po njenom izboru, fantaziju Where the Wild Things Are, rađenu prema istoimenoj dečjoj knjizi, uviđamo da je ona samo devojčica – kako on kaže, „klinka” koja želi da gleda „idiotski film za decu” dok pritom „stalno izigrava prvoklasnu ribu”. On primećuje da je „pomalo tužna, pomalo uznemirujuća” dok mu govori o tome kako je uživala u ilustracijama iz te knjige dok je bila mala. Nakon projekcije, kada Širli istrčava iz bioskopa i trči, a zatim na ulici surovo i grozničavo odvaljuje pesnicom posred lica nepoznatog mladića koji se tu zatekao, on je ponovo zbunjen njenom reakcijom – „Širli stalno menja raspoloženje. Nikad se ne zna zbog čega.”

trejler za film Baby(a)lone, snimljen prema ovom romanu

Reč malezijskog porekla – amok ili jurišni amok – koja se nalazi u naslovu Forđarinijevog romana, najprostije rečeno predstavlja ludilo praćeno nekontrolisanim besom. U maležanskoj i indonežanskoj kulturi postojalo je uverenje da dušu čoveka može opsedati zao duh koji izaziva neizdrživi nagon za eksplozivnim nasiljem. Danas je amok u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje klasifikovan kao psihijatrijski sindrom karakterizovan depresijom nakon koje sledi potreba za nasiljem, neretko i ubistvom, i često se povezuje s psihozom, poremećajima ličnosti i bipolarnim poremećajem. Je li Širli poremećena? Psihotična? Ili samo prkosno i neobuzdano, zapravo onako kako jedino zna, izražava ne samo akumulirani bes, gnev i prezir, već i strah i tugu? Možda samo pokušava da napokon stvari dovede u red.

Taj „zli duh” koji je opseda ne samo da ne pronalazi zadovoljenje, nego nastavlja još žešće i silovitije da divlja u njoj, što dalje u romanu dovodi do furiozne eskalacije. Ipak, specifična nežnost, naklonost i ljubav koja se razvija između nje i glavnog junaka suprotstavlja se toj nemilosrdnoj destruktivnoj sili, pa se pred čitaocem odvija jedan razjareni obračun Erosa i Tanatosa. Upravo potekla iz tog vitalnog, zdravog jezgra, kod Širli se rađa snažna želja da poseti zabavni park Fantazijalend, u čemu ima nesebičnu podršku glavnog junaka. I radujemo se ostvarivanju te zamisli, navijamo za njih – za dečju radost u šarolikom okruženju zabavnog parka, za njihov odnos, za ljubav. Radujemo se, ali i strepimo. Hoće li uspeti i na koji način?

Forđarini je uspeo ne samo da nas zaintrigira za svet ove dece, već je to učinio na jedan izvanredno dinamičan način. Smenjivanjem prvog i drugog lica i uverljivim prikazima unutrašnjih dijaloga glavnog junaka i njegovog alter ega postigao je neverovatnu pokretljivost, usled koje se roman ne ispušta lako iz ruku. Sirovo izražavanje i jezik koji obiluje slengom, vulgarnim psovkama i provokativnim uvredama mogu nam u nekim momentima delovati nerealno i preterano. Međutim, kako sam autor navodi – „Kada čujete ovakvo izražavanje u prolazu, možda ga nećete registrovati, ali kada ga vidite na papiru, crno na belo, tada stvari postaju uznemirujuće.”
Zahvaljujući svom nastavničkom iskustvu u radu sa problematičnim adolescentima, Forđarini je ovim romanom pokazao da je izvrstan poznavalac dece koja su socijalno izolovana i bez ikakve perspektive. Možda najveća vrednost ovog romana je u tome što je autor uspeo da izbegne izlaganje sa moralizatorske pozicije uz davanje vaspitno korektivnih smernica, već je umesto toga prikazao ono što jeste u najsirovijem mogućem obliku, ono što ne želimo da vidimo jer nas isuviše uznemirava. A šta ćemo učiniti s tim? Hoćemo li ponovo zažmuriti? Verujem da nećemo moći.

muški lik: Džoni Čikago, alter ego glavnog junaka, od njega „malčice stariji”, „malčice viši”, u svemu malo više nego on sam, njegov zaštitnik, ali i dželat.
ženski lik: Širli, buntovna devojčica koja grozničavo traga za ljubavlju i izgubljenim detinjstvom.
epizodni lik: Sandra, majka glavnog junaka, ono što se nadamo da Širli neće postati kada odraste.
odnos: Bez sumnje najupečatljiviji – odnos glavnog junaka i njegovog alter ega, koji u velikoj meri odlikuju naizgled nesavladivi konflikti i žestoke tenzije.
scena: Momenat u biskopu kada Širli ljubi glavnog junaka, „zabadajući mu jezik do grla”, gde on skoro da ništa ne oseća, osim metalnog ukusa njenog pirsinga u ustima i praznine u telu, momenat gde je nežno držanje za ruku u tami bioskopske sale ono što je prirodnije.
zanimljivosti: Po Amoku je 2015. godine snimljen film Baby(a)lone, koji je država Luksemburg izabrala za svog kandidata u trci za Oskara za najbolji strani film. Iako film nije ušao u uži izbor, dobio je brojne druge nagrade.
citat: „U početku beše Strah.”

emocije: 10
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 7

Jaca Danilović

* * *

on je ovo napisao – Tulio Forđarini (1966):

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Tulio Forđarini
naslov: AMOK: LUKSEMBURŠKA LJUBAVNA PRIČA
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-772-0165-4
format: 15×21 cm
broj strana: 127
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Ljiljana Grbić
prevod s autorizovanog prevoda na italijanski: Aleksandar Levi
originalno izdanje: Tullio Forgiarini, Amok. Eng Lëtzebuerger Liebeschronik, 2011.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Poziv

gostujući prikaz Izdavačke kuće Pčelica

Pred početak letnje sezone, godišnjih odmora i raspusta, Izdavačka kuća Pčelica objavljuje novi roman Nikolete Novak – Poziv. Bez obzira gde provodite vrele dane, Poziv je idealan izbor za ovogodišnju letnju literaturu. Iako je prvenstveno roman za mlade, sa podjednakim uživanjem ga mogu čitati i stariji koji su se uželeli uzbudljive priče sa elementima detektivskog i ljubavnog romana, sa napetošću trilera i snagom optimizma motivacionih govornika.

Stefan posle desetak godina ponovo dolazi iz Кanade u Srbiju. Javlja se svojoj drugarici iz detinjstva Emi molbom da mu pomogne u potrazi za biološkim roditeljima, jer je u međuvremenu saznao da je usvojen. Ema se najpre uz veliki napor i pomoć majke priseća ko je zapravo Stefan, a zatim prihvata njegov poziv. Potraga ih iz Beograda vodi u selo M. M., Кraljevo, manastir Žiču, da bi se završila u Herceg Novom. Ova naizgled jednostavna priča, u kojoj se u maniru detektivskih romana otkrivaju detalji koji vode ka sledećoj etapi radnje, zapravo krije mnogo više od toga.

Šta se sve nalazi iza zagonetnog naslova Poziv? Autorka iskusno stvara više značenjskih nivoa i objedinjuje ih ovom naizgled običnom rečju bez ikakvog književnog potencijala. Na taj način poziv postaje unutrašnji glas koji nas tera da otkrijemo ko smo, odakle smo i kuda idemo. Poziv je i genetski, usađen u krvi; poziv je prijateljski, jer je na komplikovanom putu otkrivanja svog porekla potrebna sigurna ruka za oslonac i bistra glava za podršku; poziv je i ljubavni kad dva mlada srca počnu da kucaju istim ritmom; poziv je motiv iz pesme Partibrejkersa čijem koncertu junaci ovog romana prisustvuju…

Čitanjem ovog romana, iako mu to nije primarna namera, učimo se jednoj zanimljivoj tehnici sagledavanja stvarnosti. U pitanju je uočavanje i pamćenje takozvanih „momenata lepogˮ – vrednih detalja iz stvarnosti koja nas okružuje, a pored kojih u svakodnevnoj rutini prođemo kao i da ne postoje. Poput motivacionih govornika autorka ovom tehnikom diskretno prenosi na čitaoca optimizam koji nam oplemenjuje sadašnjost i budućnost.

* * *

autorka knjige Nikoleta Novak (1971)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Nikoleta Novak
naslov: POZIV
izdanje na srpskom: Pčelica, 2019.
ISBN: 978-86-6089-881-6
format: 21×15 cm
broj strana: 155
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustrator: Aleksa Jovanović

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image