Category Archives: Nemačka

knjige koji su izvorno objavljene u Nemačkoj

Dnevnik jedne skoro pa tinejdžerke: Kunići na sve strane

Lota Peterman je jedna sasvim obična desetogodišnja devojčica, plavih očiju „s malo zelene i onim braon tačkicama po rubu”, koja voli krekere s puterom od kikirikija i čipsom, obožava životinje, posebno kučiće i malecke ovce, a ne voli prokelj i flautu. Preciznije – flautu mrzi. Ona je glavna junakinja prilično popularnog serijala Dnevnik jedne skoro pa tinejdžerke Alise Pantermiler, jedne od najčitanijih nemačkih savremenih književnica za decu.

Na samom početku romana, pisanog u formi dnevnika, Lota nas ushićeno uvodi u svoj blesavi svet deleći s nama radost zbog polaska u novu školu, u peti razred. Na ručku povodom tog, za nju izuzetno važnog događaja, pruža nam šaljiv opis porodične dinamike, upoznajući nas s onima koji su joj najbliži. Susrećemo se s njenom mamom, ljubiteljkom indijske kulture – tačnije, indijske kuhinje i kozmetičkih preparata – i pasioniranom kupoholičarkom potpuno nepotrebnih stvari, kao što su cucla-termometar s LED ekranom, čudotvorna metla na paru, jastuk za šijacu masažu, stona fontana od plemenitog kamena i ostali besmisleni proizvodi. Tu je i nezaobilazna nadrndanost tate, nastavnika u osnovnoj školi, čije se uporno gunđanje provlači kroz ceo roman. Ovu porodičnu konstelaciju sjajno dopunjuju prilično nemirna osmogodišnja braća blizanci, Simon i Jakob – kako Lota kaže „najstrašnija braća koja postoje”, s kojima je ona u neprestanoj borbi. Osim članova porodice, tu je i jedan maleni kućni ljubimac – kornjača Histers, koja doduše za Lotu nema takav status. Budući da ometa Lotino kretanje tokom celog romana, bukvalno predstavlja kamen spoticanja, pri čemu je ona sama naziva „Spotak”.

Izuzetno važna osoba u Lotinom životu je i njena „najnajbolja” drugarica još od vrtića – Čejena, jedna živahna, neposredna i pomalo buntovna devojčica. Čejena stanuje u soliteru, u prilično malom stanu, s mamom, sedmogodišnjom sestrom Šanel i dvesta (!) kunića. „Ali mnogo mesta joj i ne treba jer nema tatu koji se svuda raširio. A njena mama ne zauzima mnogo mesta. Uglavnom je umorna i leži na sofi.” I sama Lota primećuje da je njena porodična dinamika neuobičajena. „Ali, toliko kunića u sobi, to je ipak malo čudno.” Ipak, Lota smatra da je to „baš kul”, jer ona sama o pravom kućnom ljubimcu može samo da sanja, kao i o mnogobrojnim drugim pogodnostima koje Čejena ima: mobilni s kamerom, MP3 plejer, televizor s Wii konzolom… Ona sasvim dečje naivno u svemu tome ne uočava nadomešćivanje nedovoljne posvećenosti skupocenim materijalnim poklonima i ispunjavanjem čak i onih želja koje većina roditelja smatra apsolutno suludim.

Iako možda na prvi pogled druženje sa Čejenom deluje potpuno detinjasto i uglavnom usmereno samo na ostvarivanje dobre zabave, kako roman bude proticao shvatićemo da to nije baš sasvim tako. U pitanju je jedno vrlo ozbiljno prijateljstvo koje se zasniva ne samo na srodnim interesovanjima i sličnom shvatanju zabave, već i na međusobnom prihvatanju i poštovanju, kao i bliskosti i poverenju. Osim toga, Čejena je ta na čiju se hrabrost Lota ugleda, ali i ta koja se razume u mnoge stvari koje su Loti važne – „u televiziju, filmske i druge zvezde”. S druge strane, Lota korisno utiče na Čejeninu socijalizaciju u vršnjačkom okruženju, ukazujući joj kako bi bilo bolje da se ponaša, kao i šta da govori pred drugima, a šta ne. „Odmah sam joj šapnula da ne govori takve čudne stvari jer druge devojčice možda neće hteti da se igraju s njom”.

Radnja romana vrti se oko Lotinih istrajnih pokušaja da se dokopa onoga što želi najviše na svetu – kućnog ljubimca; ali uporedo s tim i oko čvrste namere da se otarasi onoga što mrzi najviše na svetu – indijske flaute koju je dobila od mame, a koja neprestano na potpuno zagonetan način pronalazi put do nje. Divimo se Lotinoj inicijativi i upornosti, impresionira nas njena temeljna razrada strateških planova i zabavlja nas njena luckasta domišljatost. U svim tim neumornim nastojanjima da realizuje ono što je naumila, Lota nailazi na mnoštvo raznovrsnih prepreka i susreće se s čitavim nizom šarolikih likova, što doprinosi kreiranju lepeze komičnih situacija.

Autorka je na izuzetno zabavan način uspela da prikaže svet onakvim kakvim ga vidi jedna tipična desetogodišnja devojčica, u čemu joj je sasvim sigurno pomogao izbor dnevnika kao slobodnije književne forme. Kao inspiracija poslužio joj je planetarno popularni Dnevnik Šonjavka, serijal namenjen dečacima, pa se ona odvažila da napiše nešto slično, namenjeno devojčicama. Dopadljive ilustracije Danijele Kol koje se prepliću sa samim tekstom, uz korišćenje prikladnih emotikona, a na nekoliko mesta i prikazivanje događaja u obliku stripa, svakako su elementi koji dodatno doprinose kreiranju dinamične i duhovite atmosfere.

Verujem da Lotin dnevnik može biti značajan podsticaj devojčicama na pragu puberteta da se upuste u vođenje sopstvenog dnevnika, što im može pomoći da se uspešnije izbore sa svakodnevnim problemima, ali i da sagledaju sebe i sopstveni razvoj u vremenskom kontinuumu. A pored toga, pisanje dnevnika može biti, kao što smo se uverili, i izuzetno zabavno.

trejler za film snimljen po ovoj knjizi

ženski lik: Čejena, njena zabavna drskost i nepromišljena neposrednost u komunikaciji, a sve u službi adaptacije na okrnjeni porodični habitus.
muški lik: Odsutni tata čiji se nedostatak nadoknađuje pomoću 200 kunića.
epizodni lik: Lotina mama i njena roditeljska posvećenost, dovitljivost i preduzimljivost, neprimetna na prvi pogled.
odnos: Odnos dve nemirne desetogodišnjakinje, Lote i Čejene, koje kroz druženje nadoknađuju ono što im u njihovim porodicama nedostaje; odnos u kome su jedna drugoj podrška, ali i ogledalo.
scena: Ona u kojoj tužnu Lotu mama pokušava da uteši nudeći joj pileći čips, „idealan za negu zuba”, koji je kupila preko Top šopa, ne primećujući da je čips zapravo namenjen psima, i njeno prebledelo lice kada to sazna i shvati da su ona i Lotina braća nekoliko kesica već pojeli.
zanimljivosti:
Jakobu i Simonu, blizancima, autorka je dala imena svojih sinova.
Po Lotinim doživljajima 2019. godine snimljen je film Mein Lotta-Leben, čija je režiserka Nile Folmar takođe režirala i film Riko, Oskar i tajanstvene senke, snimljen po još jednoj Odisejinoj knjizi.

emocije: 7
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 6

Jaca Danilović

* * *

ona je napisala ovu knjigu – Alisa Pantermiler (1968)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Alisa Pantermiler
naslov: DNEVNIK JEDNE SKORO PA TINEJDŽERKE: KUNIĆI NA SVE STRANE
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-7720-164-7
format: 15×21 cm
broj strana: 192
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Danijela Kol
prevod s nemačkog: Spomenka Krajčević
originalno izdanje: Alice Pantermüller, Mein Lotta-Leben. Alles voller Kaninchen, 2012.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Serijal o kauboju Kosti

   

   

Kauboj Kosta živi na ranču koji se zove “Srećica”, gde provodi ugodne dane sa svinjom Cicom. Njihov ranč je okružen šumom kaktusa, koja ih štiti od neželjenih uznemiravanja – a Kosta baš i nije od onih kauboja koji vole uzbuđenja i opasnosti. Kad su poželeli da imaju kravu mlekulju, Kosta i Cica daju oglas i organizuju audiciju za krave, na kojoj pobeđuje švajcarska krava Ruža koja hoda po užetu, postavši tako treći stanovnik “Srećice”. – Kauboj Kosta i njegova svinja Cica

U njivu kukuruza na “Srećici” upadne odbegli indijanski poni koji voli da prdi. Kosta pokuša da ga uzjaše, ali poni prdiguz dozvoljava samo Indijancima da ga jašu. Zato se Kosta sprijatelji s njegovim vlasnikom, Indijancem fotografom koji se zove Molim Jedan Smešak. Zahvaljujući neobičnom bratimljenju s Molim Jednim Smeškom, i Kosta na kraju uspe da zajaši ponija. – Kauboj Kosta i poni prdiguz

Jednog dana Kostina baka najavi mu posetu, pa on mora da ide po nju sâm kroz noć, u vreme kad ceo kraj strepi od strašnog kauboja koga zovu Grozni Frenk. Posle opasnog i zastrašujućeg putovanja, Kosta stigne u gradić gde je trebalo da stigne bakina kočija, taman u vreme kad se tu zatekao i Grozni Frenk. Dvoboj je neizbežan, ali se razreši bez žrtava i na opšte iznenađenje. – Kauboj Kosta i Grozni Frenk

Putujuća muzička grupa od pet bučnih kokošaka dospe na “Srećicu” nakon što su izgubile Marijačija, vođu benda koji ih vozi u kolicima. Koke sa sobom nose Gordanu, zeleno jaje koje su spasle od kojota i iz kog treba da se izlegne nova članica benda. Međutim, Gordana ih sve iznenadi… – Kauboj Kosta i dosadne kokoške


animirani film Kauboj Kosta i poni prdiguz

Kreativni centar je prošle godine objavio serijal od prve četiri knjige o kauboju Kosti, kao deo originalnog nemačkog serijala od devet knjiga. Serijal je zajednički projekat Eve Mušinski i ilustratora Karstena Tajha, namenjen za početno čitanje. Budući da su sve knjige iz ovog serijala kratke (po 40 strana svaka) i vrlo slične po koncepciji i stilu, sve četiri ću obuhvatiti zajedničkim prikazom.

Kauboj Kosta je neodoljivi akcioni antijunak i jedan potpuno netipični kauboj, koji ne spava pored logorske vatre u preriji i ne pije kafu iz plehanih lončića. Kao što piše u uvodu prve knjige – “Kauboji žive na Divljem zapadu. Jašu na konjima po preriji i hvataju krave lasom. Obično se zovu Bil ili Džim. Ova knjiga je namenjena svim kaubojima koji se ne zovu ni Bil ni Džim.” – Kosta se ne zove ni Bil ni Džim, niti je ogrubeo momak čija pojava uliva strah. On voli mir na svom ranču i opušteno druženje sa Cicom i Ružom. Ceo serijal o ovom miroljubivom hedonisti neskriveno ismeva mačo kaubojštinu, nasilje i bahatost, a veliča zabavu, prijateljstvo i sitne svakodnevne životne radosti.

Pričice o kauboju Kosti nisu komplikovane, ali su dešavanja u njima dovoljno šašava i neočekivana da drže pažnju od početka do kraja, odišući toplim nenametljivim humorom i vedrinom, kao i veselom anarhijom autora koji razaraju šablone i podrivaju tabue. Tajhove dobroćudne i zabavne ilustracije potpuno se rimuju s ovakvim pristupom i smislom za humor Eve Mušinski, pa tako serijal o kauboju Kosti predstavlja vrhunsku radost i i idealnu čitalačku vežbu za decu koja savladavaju samostalno čitanje.

muški lik: Kosta je dražesni smotanko, potpuno predan tome da sačuva svoj miran kutak usred nasilne divljine Divljeg zapada.
ženski lik: Cica je jedna veoma duhovita svinja, nerazdvojna Kostina drugarica koja obožava da s njim kulira na ranču.
epizodni lik: Haotične koke muzičarke koje ne znaju za kućni red.
odnos: Kauboj Kosta i Indijanac Molim Jedan Smešak odmah od prvog susreta uspostavljaju pravo prijateljstvo i pobratimstvo, uprkos tradicionalnom antagonizmu između kauboja i Indijanaca.
scena: Napeta noć koju Kosta provodi na putu do bakine kočije, puna strašnih senki i zvukova, zbog čega se Kosta ne usudi ni da isprazni bešiku.

emocije: 7
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

oni su uradili ove knjige: Eva Mušinski (1962) i Karsten Tajh (1967)

   

* * *

OPŠTI PODACI

autori: Eva Mušinski, Karsten Tajh
naslov: serijal o Kauboju Kosti (KAUBOJ KOSTA I NJEGOVA SVINJA CICA, KAUBOJ KOSTA I PONI PRDIGUZ, KAUBOJ KOSTA I GROZNI FRENK, KAUBOJ KOSTA I DOSADNE KOKOŠKE)
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0531-7, 978-86-529-0532-4, 978-86-529-0533-1, 978-86-529-0534-8
format: 22 cm
broj strana: 4 x 40
povez: tvrdi
pismo: ćirilica
ilustracije: Karsten Tajh
prevod sa nemačkog: Maja Anastasijević
originalno izdanje: Eva Muszynski, Karsten Teich, Cowboy Klaus und sein Schwein Lisa, 2007. / Cowboy Klaus und das pupsende Pony, 2008. / Cowboy Klaus und der fiese Fränk, 2009. / Cowboy Klaus und die harten Hühner, 2010.

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

 

Akvamarin

Godina je 2151. Šesnaestogodišnja Saha živi u Modroj Luci, primorskom gradu u delu Australije u kome su najstrože zabranjeni genetski eksperimenti, pogotovo sa ljudima. Posle smrti njene majke, brigu o Sahi vodi gluvonema tetka Mildred, koja ih obe izdržava radeći kao spremačica. Saha se teško uklapa u sredinu i doživljava maltretiranja u školi zbog toga što je siromašna i ne ume da pliva, što je vrlo neshvatljivo u jednom primorskom gradu gde postoji kult mora i plivanja. Pored toga, Saha sve vreme mora da nosi zavoje preko misterioznih posekotina na svojim bokovima, koje su joj objašnjene kao povrede koje joj je naneo baštenski robot dok je bila beba.

Nakon što je na neobjašnjiv način uspela da preživi vršnjačko nasilje na školskom bazenu, Saha se malo više zainteresuje za nedostajuće informacije o svom poreklu, nepoznatom ocu i tim zasecima na svojim bokovima. U tome joj pomaže prijateljstvo s Pigritom, školskim drugom čiji otac naučnik ima bogatu biblioteku s pravim, štampanim knjigama iz prethodna dva veka. Kada konačno razreši misterije koje je muče, Saha shvati da je u velikom problemu, jer ako se te stvari o njoj otkriju, sledi joj proterivanje iz Modre Luke. No u takvoj sredini takve tajne prosto prizivaju da budu razotkrivene, a zbog svog genetskog nasleđa Saha postaje opasnost po sistem.

Akvamarin je neočekivano zanimljivo ostvarenje klimatske fantastike (cli-fi) za mlade. Svet sredinom 22. veka Ešbah, inače cenjeni nemački SF autor, prikazao je kao obeležen ideološkim podelama posle klimatskih promena i zastrašujućeg napretka nauke. Kao jednu moguću reakciju na sve te civilizacijske tektonske promene, Ešbah je ponudio neotradicionalizam – učenje koje stavlja u središte ljudska prava, puritanski zabranjuje genetski inženjering i opire se transhumanističkom mešanju ljudskih bića s mašinama. Stanovnici takvih neotradicionalističkih enklava, poput distrikta u kome se nalazi Modra Luka, svojevrsni su Amiši 22. veka koji odbijaju da koriste etički kontroverzne tehnološke inovacije, oslanjajući se i dalje na ljudski rad i ekspertizu umesto na korišćenje robota u svim aspektima života.

Posebno značajna tema koju Ešbah obrađuje u ovom romanu jeste etička odgovornost ljudi za veštački stvorene genetske alternacije svoje sopstvene vrste. Glavna junakinja njegovog romana, kao i celo društvo u kome ona živi, suočava se s pitanjem suživota sa genetski modifikovanim ljudskim bićima i potrebom da se ona zaštite od agresivnog Homo sapiens mejnstrima.

Pored ovih hardcore naučnofantastičnih tema, Ešbah nam nudi i klasičnu young adult priču o neuklopljenim tinejdžerima čija različitost će u nekom trenutku postati sredstvo izbavljenja i ozdravljenja sredine u kojoj žive. Akvamarin i u tom pogledu funkcioniše efikasno i ubedljivo. Utisak bi verovatno bio još bolji da je kao način rešavanja misterije Sahinog porekla bilo iskorišćeno nešto manje banalno od starih pisama i dnevnika njene majke, ali i pored toga ovo je roman koji se lako i s interesovanjem prati, nudeći uzbudljive trenutke unutrašnje i spoljašnje akcije. Akvamarin je pitak i prijatan tinejdžerski roman koji pruža solidnu zabavu, ali i pokreće na razmišljanje o ozbiljnim temama koje kao vrsta nećemo moći da izbegnemo.

muški lik: Sahin najbolji (i prvi) drug Pigrit je knjiški moljac nepokolebljivo odan idealu istine, čak i kad je to na njegovu štetu ili ga dovodi u neravnopravan sukob s najmoćnijom porodicom u gradu – a i sa devojkom u koju je zaljubljen.
ženski lik: Saha tokom romana prelazi razvojni put od pokunjene maltretirane tinejdžerke do samosvesne i snalažljive mlade žene s misijom, smelo prihvativši svoju različitost i odgovornost koju joj to donosi.
epizodni lik: Gospođa Blankenšip, instruktorka plesa, prihvata Sahu kao antitalenat u svojoj plesnoj grupi, ali prepoznaje u njoj neke druge vrline i talente koje joj pomaže da razvije i istakne.
odnos: Saha ima prilično kontradiktoran odnos sa Brenšoom, dečkom svoje mučiteljke, kome u kritičnom trenutku zapravo poljupcem spasava život.
scena: Uvodna scena nasilja nad Sahom na školskom bazenu, posle čega krene odmatanje klupka tajni oko glavne junakinje.

emocije: 9
zabava: 8
stil: 8
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

on je ovo napisao: Andreas Ešbah (1959)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Andreas Ešbah
naslov: AKVAMARIN
izdanje na srpskom: Propolis Books, 2018.
ISBN: 978-86-80802-21-3
format: 13,5×20 cm
broj strana: 367
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Marija Jevtić
prevod sa nemačkog: Darinka Kovačević
originalno izdanje: Andreas Eschbach, Aquamarin, 2015.

najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Zašto volim Rika

gostujući prikaz knjige Andreasa Štajnhefela
“Riko, Oskar i tajanstvene senke”

Riko – to sam ja!
Iako sam 40-ak godina starija, u tom sam se dječaku prepoznala. Tako su mi poznate njegove bingo kugle u glavi koje se ustrče i počnu sudarati kada se mozak trudi povezati informacije!
Često sam se pitala je li sa mnom sve u redu kada mi treba više vremena da povežem i shvatim neke stvari koje ljudi iz moje okoline tako brzo ukapiraju i sve im u trenu postaje jasno. Možete li malo sporije, ne razumijem vas – moje je često nepostavljeno pitanje. Riko ga se ne stidi postaviti. Svjestan je svojeg nedostatka ali hrabar i izravan u traženju razumijevanja. On je istinski borac za prava drugačijih i skreće nam pažnju na njihovu potrebu za jasnijom komunikacijom. To što baš nismo bili na tavanu kada je Bog dijelio nadarenost za prostornu orijentaciju ne znači da smo lošiji ljudi i da zaslužujemo porugu. Isto tako, to što nam treba više vremena da nešto razumijemo ne znači da ne možemo naučiti, samo svojim tempom.
Riko ima svoju fotelju za razmišljanje, ja nemam baš fotelju, ali mi, kao i njemu, treba vrijeme koje ću provesti sama sa sobom da primirim bingo kugle u glavi i pospremim ih na prava mjesta. Drugi to odrađuju u hodu i, zapravo, što su većem stresu izloženi i većem bombardiranju informacijama, tim žustrije reagiraju, povezuju prijašnje informacije, iskustvo, spoznaje, s ovim novim i reagiraju u trenutku. Riko i ja smo u toj situaciji totalno zablesirani.

Riko ima i super majku koja mu dozvoljava da se razvija u skladu s mogućnostima i koja nije previše zaštitnički nastrojena… osim što je birala stan od kojeg su, za život važni objekti poput škole ili trgovine pravocrtno udaljeni kako Riko ne bi zalutao i što pri prvom susretu otvoreno govori ljudima da je njezin sin drugačiji.
Stvorila je Riku sigurnu okolinu koja mu ne izaziva stres i frustraciju kako bi mu omogućila svakodnevno funkcioniranje. Svojom tihom podrškom mu je pružila priliku da raste. Upravo iz razloga što je znao da se ima gdje vratiti u sigurnost, usudio se upustiti u istraživačku avanturu koja je od njega zahtijevala da ode na drugi kraj velegrada što je izuzetno zahtjevan i složen zadatak za dječaka poput njega.
Mi, roditelji, od Rikove majke imamo priliku naučiti da ne trebamo djeci servirati gotova rješenja već im samo stvoriti sigurno okruženje i spoznaju da smo tu kada nas zatrebaju. Tada će se usuditi istraživati – i sebe i svoju okolinu.
Divan je i odnos Rika i susjede Daling koju Riko povremeno posjećuje kako bi joj rastjerao „sivo raspoloženje“, dok je ona uvjerena da pomaže njemu time što su njena vrata za njega uvijek otvorena kada je sam i kada mu je dosadno. Lijepo je upravo to što su usmjereni na uzajamno pomaganje prikriveno potrebom da otjeraju vlastiti osjećaj usamljenosti i dosade. U tom odnosu ne znaš tko kome više pomaže – dijete odrasloj osobi ili obrnuto.
Riko je znatiželjno, uporno i hrabro dijete koje se suočilo sa svojim nesavršenostima i unatoč njima super funkcionira. Sretna sam što sam ga upoznala i što nisam jedina na svijetu sa ršumom bingo loptica u glavi.

Feodora Gubaš

* * *

on je napisao ovu knjigu – Andreas Štajnhefel (1962)

* * *

OPŠTI PODACI

ISBN: 978-86-7720-120-3
izdanje na srpskom: Odiseja, 2014.
originalno izdanje: Andreas Steinhöfel, Rico, Oskar und die Tieferschatten, 2008.
prevod: Spomenka Krajčević
broj strana:
 170
ilustracije: Peter Šesov (Peter Schössow)

najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Kako je Dora pobedila stidljivost

Jedanaestogodišnja Dora ima ozbiljan problem sa drugim ljudima: potpuno se oduzme kada pred nekim nepoznatim treba bilo šta da kaže. Međutim, sa životinjama nema nikakav problem u komunikaciji, pa često u mašti beži na zamišljeno ostrvo na kome nema ljudi i na kome se zove Leandra i vodi brigu o svim tamošnjim životinjama.

kako_je_dora_pobedila_stidljivost_vv

Dora živi sa starijim bratom i samohranom majkom, koja se iscrpljuje radeći noćnu smenu u sendvičarnici na štajgi, kako bi prehranila dvoje dece. Budući da su stalno bez para, žive u malom iznajmljenom stanu, a za razliku od svih ostalih njenih drugarica, Dora nema mobilni telefon, što joj takođe ograničava društveni život.

Jednog dana Dora pronađe izgubljenu bebu ježa i odluči da ga odnese u prihvatilište za životinje, jedno privatno imanje van grada. Donevši ježa, naiđe u trenutku kad su vlasnici prihvatilišta doveli jedno napušteno i potpuno isprepadano kuče, koje s užasom gleda u sve ljude. Između Dore i kučeta od samog početka se uspostavi neka tajna veza, i ona postane jedina osoba kojoj kuče veruje.

Ona kučetu daje ime Kočiz i počinje redovno da ga obilazi i vodi u šetnju, sve više se vezujući za njega. Vlasnici prihvatilišta shvataju da će Kočiza sad jako teško dati na usvajanje bilo kome drugom osim Dori, ali ona nema najosnovnijih uslova za to, jer njenoj porodici sad i iz tog malog stana preti iseljenje. Osim toga, majka joj je na rubu živaca jer joj svakodnevno strah u kosti uteruju neki mangupi koji se noću skupljaju na štajgi blizu njenog kioska.

nemacki

Neočekivano, rešenje cele te situacije doneće stidljiva Dora, u momentu kad se u njoj razbukta dotad nepoznata emocija – bes zbog nepravde. U tome će joj se kao najbolji saveznici pokazati Kočiz i ljudi iz prihvatilišta, a zanimljivu ulogu odigraće i ti blejači sa štajge.

Kako je Dora pobedila stidljivost nemačke autorke Betine Obreht je topao mali roman koji se bavi ozbiljnim razvojnim problemom kod mnoge dece. U ovoj priči autorka govori o prevazilaženju stidljivosti kroz brigu o nemoćnijem od sebe – napuštenom psu. Sasvim nenametljivo i bez zrnca patetike, jednostavnim proživljenim rečenicama u prvom licu iz dečjeg ugla, Betina Obreht nam verno oslikava Dorinu blokadu pred drugim ljudima. Nekad su to situacije koje je ispunjavaju čistim užasom, a nekad i oni malo smešniji momenti, ali uvek su u pitanju zaista nelagodne situacije koje čine život neprijatnim, a odrastanje posebno bolnim.

odbijanje

Osim u emotivni, autorka nas lepo uvlači i u svet mašte male Dore, koja od vilinskih konjica tripuje da su kolibriji na tom zamišljenom Leandrinom ostrvu, i koja svojim ribicama smišlja imena Ćeremonijo i Vitelo. Uopšte, životinje su suštinski deo ovog romana, ali ne na sladunjavo izveštačen način, već potpuno realistički, pri čemu dolazi do izražaja autorkino solidno poznavanje psihologije životinja. Svaka Kočizova reakcija opisana je toliko ubedljivo da se nekad stiče utisak da gledamo kućni video sa stvarnim živim kukavnim kučetom. I nije samo Kočiz tako dokumentaristički prikazan – jednako tako lepo možemo da razumemo i ostale životinje i njihove psihološke probleme, kao npr. papagaja koji ima paniku od velikog prostora nakon što je izvađen iz minijaturnog kaveza u kom je proveo život.

Betina Obreht očigledno voli i razume i decu i životinje. Ona nije autorka raskošnog stila i složene dramaturgije; kod nje je sve jednostavno i nepretenciozno, ali vrlo istinito. Zato je Dora junakinja koju morate upoznati.

napustanje

FAVORITI

ženski lik: Dora, bistra i tiha “šaptačica psima” koja se među ljudima kreće podvijenog repa kao i Kočiz.

muški lik: Dorin novi drug Paul, sestrić vlasnika prihvatilišta, koji brine o ćelavom istraumiranom papagaju i majstorski laže pred potencijalnim usvojiteljima kako bi sprečio odvođenje Kočiza.

epizodni lik: Jarac Gotfrid, prgavi rogati stvor koji je terorisao sve što se kreće po prihvatilištu, sve dok se nije vezao za kenguricu.

odnos: Naravno, Dora i Kočiz, dve srodne duše: kao i Kočiz, i Dora je totalno isprepadana od ljudi; kao što su i Kočiza drugi ljudi odbacili, tako je i Doru njen tata ostavio kao malu i nije više dolazio da je vidi.

scena: Kad se Dora prvi put odvaži da izađe na sladoled sa devojčicama iz odeljenja, pa bude žestoko ispaljena.

UMETNIČKI DOJAM

EMOCIJE: 9
ZABAVA: 7
STIL: 8
EDUKATIVNOST: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

OPŠTI PODACI

ISBN: 978-86-529-0021-3
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2013.
originalno izdanje: Bettina Obrecht, ICH WÄR SO GERN … Wie Sophie ihre Schüchternheit vergaβ, 2011.
broj strana: 161
ilustracije: Vukašin Bagić

* * *

BETINA OBREHT (1964)

Bettina Obrecht2

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image