Category Archives: Srbija

knjige koje su izvorno objavljene u Srbiji

Princezin zakon / Princezina medalja

Sofiji se rasklima mlečni zub i ona upadne u paniku, ali niko je ne shvata suviše ozbiljno: ni njeni roditelji, inače kralj i kraljica, ni dadilja Ana, pa ni Anina simpatija, brkati stražar Petar. Sofija posebno voli da zagovara Petra dok je on na straži i mora da ćuti, pa je Petar prinuđen da prekrši pravilo službe, u pokušaju da joj objasni neke prirodne i društvene zakone.
Sofijin problem sa zubom čini se nerešiv i čitav dvor dospe u vanredno stanje. Problem spontano rešava bezubi Stefan koji dođe da joj zakrpi probušenu gumu na biciklu. On tako postane dvorski heroj i sprijatelji se sa Sofijom. Shvativši da je dugo bila bez prijatelja, ona proglasi svoj zakon da nijedno dete ne sme da raste bez druge dece, pa sa Stefanom ode na kolače.

* * *

Sa svojih šest godina Sofija već spava sama u sobi i volela bi da joj u mraku svetli mobilni, koji joj još nije dozvoljen. Zato zavidi dadilji Ani što se preko mobilnog dopisuje sa zapovednikom Petrom. Koristeći krišom tuđ mobilni u hodu, Sofija padne i povredi se, ali joj umesto kazne mama kraljica ponudi korišćenje mobilnog ukoliko napiše dobre razloge za to. Tako se Sofija potrudi da napiše svoj prvi nevešt sastav. Kao nagradu, dobije mogućnost da koristi mamin telefon ili tatin kraljevski tablet svakog dana od 10 do 10:45, ali bez pomeranja termina i nadoknađivanja propuštenog.
Naravno, pokazaće se da će se uvek baš u tom terminu pojaviti neke mnogo zanimljivije stvari, žurke, druženja, igre i takmičenja. U jednom takvom takmičenju Sofija će zaraditi i jednu posebnu štipaljku kao medalju.

Posle sjajnog Sazvežđa violina, Vesna Aleksić nas je ove godine obradovala još nekim novim naslovima, ovaj put za sasvim drugu ciljnu grupu. Princezin zakon i Princezina medalja su dva mini romana vezanog sadržaja, zapravo mini serijal sa šestogodišnjom princezom Sofijom u centru. Čak se i Sofija na ilustracijama u drugom nastavku pojavljuje bez zuba kog je imala u prvom nastavku. Sofija formalno jeste princeza i njeni roditelji jesu kralj i kraljica, ali to je ovde samo od uzgrednog značaja i tu, osim malog boljeg životnog standarda, nema nikakvog posebnog glamura ni protokola. Sofijina kraljevska porodica je toliko obična da ovde kralj i kraljica mogu da se shvate kao opšta metafora za brižne i deci naizgled svemoćne roditelje. Čak i dvorska dadilja Ana može da bude nečija tetka značajna za neki period razvoja. A Sofija je zaista princeza po tome što je svima oko nje očigledno važna, što je i osnov njenog srećnog detinjstva.

Sofija upoznaje svet i spontano uči o odnosima među ljudima, a u tome joj rado i dobronamerno pomažu odrasli i deca iz okruženja. Vesna Aleksić ovde uzbudljivo i duhovito opisuje haotične dečje dane, pune jakih doživljaja i svetski važnih utisaka, kroz koje prošetavaju razni zanimljivi glavni i epizodni likovi, svaki od njih ostavljajući neki svoj trag. Kroz interakciju s njima, Sofija uči veoma značajne stvari: o postojanju prirodnih zakona i društvenih ograničenja; o značaju i lepoti druženja uživo; o prijateljskom otkrivanju pozitivnih ljudi… Posebno je važno to što Sofija nauči koliko su važne igre na fiktivnom planu, kroz zamišljanje stvari kao da su nekakve drugačije. To kao je Sofiji neophodno da proživi i isproba neke zamišljene važne situacije, što je suština dečje igre. Vesna Aleksić jako lepo navodi Sofiju da se igra kao svako zdravo dete.

Ovaj zanimljiv par mini romana nastao je u okviru saradnje Kreativnog centra i projekta VIP Maštalice, kao neka vrsta storytelling međukoraka između slikovnice i romana. Priča je prilično jednostavna, ima malo strana (43) s puno ilustracija, ali tu se ipak dešava mnogo toga i ima sasvim solidna količina teksta – ima tu i za iskusne odrasle dobrih pola sata čitanja. Prijatnom čitalačkom doživljaju doprinose tople i elegantne ilustracije mlade Užičanke Bojane Stojanović (1994), zahvaljujući kojima je edicija o princezi Sofiji dobila nagradu za najlepšu dečju knjigu ovogodišnjeg Beogradskog sajma knjiga.

Princezin zakon i Princezina medalja su idealne priče za čitalačke početnike koji dobijaju stalne zube i aktivno uče o svetu oko sebe, želeći da budu njegov ravnopravan deo. Mogu da funkcionišu kao duže priče pred spavanje, mali audio romani ili laka forma za početno samostalno čitanje. Dobro odmerena i znalački iskorišćena forma.

muški lik: Stefan, spontani i iskusni kreza koji Sofiju nauči kako da se nosi sa gubljenjem zuba i dramom rastenja.
ženski lik: Lojalna dadilja Ana, kraljičina saveznica u vaspitavanju Sofije.
epizodni lik: Upečatljiva kuma Badžojla, sa gavranom na ramenu i strogim psom Ruzmarinom.
odnos: Između Sofije i kraljice, odgovorne mlade majke koja svoju ćerku uči pravoj meri između zadovoljavanja želja i postojećih ograničenja.
scena: Kad Sofija začikava zapovednika Petra dok drži stražu.
citat: “… deci treba dati svega, ali samo u određenim dozama, kao sirup za kašalj.” (savetuje kuma Badžojla kraljicu)

emocije: 8
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 10

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Vesna Aleksić
naslovi: PRINCEZIN ZAKON i PRINCEZINA MEDALJA
izdavač: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0588-1 i 978-86-529-0589-8
format: 16×20 cm
broj strana: 43
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Bojana Stojanović

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Sazvežđe violina

Mala Tijana provodi svoje predškolsko detinjstvo u malom gradiću uz Moravu, krajem osamdesetih godina prošlog veka. Voli da jaše kobilu Apriliju kod deda Stevana na imanju i da se igra plastične konjice s Mihajlovim deda Aćimom. Mihajlo je drug Tijaninog starijeg brata i mala Tika se studiozno interesuje za njegov svet. Sa svoje strane, i Mihajlo gaji poseban zaštitnički odnos prema njoj.

Društvo Tikinog brata čine četiri mangupčića pred početkom puberteta, kojima je ona dala naziv dečaki. Budući da je dečaki očigledno nisu smatrali društvom za deljenje svojih muzičkih, intelektualnih i drugih interesovanja, Tika je morala da nađe svet za sebe u nečem drugom, i pokazalo se da je to violina. Njenu prvu violinu kupio joj je tata za bagatelu, od nekog finog osiromašenog gospodina u Berlinu, u vreme pada Berlinskog zida. Od tog momenta odmotava se Tijanina životna priča, koja je obeležena, s jedne strane, ljubavlju prema violini i drugim ljudima, a s druge strane, zloslutnim manifestacijama raspada jednog sistema i nesrećom koju donosi naslućivani haos.

Ta priča je vodi u rano osamostaljivanje, odlaskom u osnovnu muzičku školu u Ćupriji, zbog čega mora da tokom školske godine živi u đačkom domu. Cimerka joj je Ana, raskošni talenat njenih godina. Njih dve postaju najbliskije drugarice, zajedničko “sazvežđe violina”, i pred nadarenim devojčicama počinje da se otvara Evropa i putovanja s muzičkom školom. To se nekako poklapa sa zatvaranjem Evrope za njihovu zemlju i svakovrsnim uvlačenjem politike u živote dece i mladih tokom devedesetih.

Paralelno s tim, tokom Tikine srednje škole razvija se njen i Anin odnos s dečakima, koji odlaze na fakultete i učestvuju u protestima protiv vlasti devedesetih, dok Mihajlo odlazi kod oca u Nemačku. Priča između njega i Tijane konkretizuje se u vreme kad je njoj predstojala muzička akademija u Beogradu. Na akademiju Tika odlazi zajedno s nerazdvojnom Anom, ali ih krajem prve godine studija zauvek razdvaja NATO bombardovanje 1999.

Vesna Aleksić nas je u poslednje vreme navikla da svake godine izbaci po jedno novo remek-delo za decu i mlade, ali ovaj put kao da je prevazišla samu sebe i istresla u dahu svoj verovatno najbolji, najčvršći, najemotivniji i najmudriji roman do sada. Sazvežđe violina raznosi čitaoca na komadiće, i to radi svakog trenutka još tamo negde od prve trećine pa bez prestanka sve do epiloga. Ko ima običaj da snima telefonom citate koji to zavređuju, tokom čitanja ove knjige škljocaće sve vreme.

Ovo je knjiga za koju verujem da bi obožavao da je pročita dvanaestogodišnji ja. Najviše zbog toga što u ovom romanu, pored ostalog, ima i opasno dobre dečje romanse, kao i raznih krupnih pitanja o svetu kojih su i deca veoma svesna, a malo ko im o tome govori tako otvoreno kao Vesna Aleksić. Ova njena najnovija priča o klasičnoj muzici nije samo briljantan esej pun poetičnih misli i lucidnih opservacija, već u prvom redu jedna vrlo konkretna životna priča o životnim očekivanjima mladih bića, napisana tako nabijeno emocijama da drži pažnju poput najnapetije avanture.

Brojne su vrline ovog ostvarenja. Mana je možda samo jedna: što u nekim udarnim dijalozima deca izgovaraju neka autorkina filozofska i poetska razmatranja jezikom koji nije baš u skladu s njihovim godinama. Ali zato su vrline verovatno sve ostalo.

Da počnemo od te romanse. Ovaj roman dobrim delom vozi ta stalna napetost od malih nogu između Tike i Mihajla, Zvončice i Petra Pana, među kojima je generacijski razmak od nekih četiri godine. Ovakva situacija je raj za intimističke momente tipa “tiha patnja” i “zabranjeni svet”, koje autorka vrlo vešto ređa kroz svoj roman kao male dragulje s kojima može da se identifikuje bez zadrške svako ko je nekad bio zaljubljen, a nije smeo. To daje velik deo emotivnosti romanu, pri čemu je autorka u potpunosti izbegla banalnost, uspevši da ni metafora o Petru Panu ne deluje izlizano.

No nisu ljubav i prijateljstvo jedine teme ovde, to su isto tako i mržnja i smrt. I loš predosećaj sve vreme. Ta potmula mračna vibracija prati Tiku od vesti o padu Berlinskog zida koji najavljuje promenu u celom svetu, preko raznih simptoma raspada Jugoslavije i rata koji se odvija u njenom okruženju, pa do pretnje terorističkim napadom na voz kojim je putovala na koncert u srcu Evrope.

Tu opštu slutnju autorka ilustruje uznemirujućom predapokaliptičnom atmosferom pesme London Calling engleskih pankera The Clash: Tikin svet je kao London iz te pesme, nad kojim se nadvija kataklizma, ali šta se tu može, osim da se šamanskom svirkom otera teskoba. Roman počinje scenom u kojoj odrasla, trideset-i-nešto-godišnja Tijana zasvira violinu putnicima u vozu koji čeka da prođe antiteroristički pretres. Svira im bespoštedno usred jednog bolesnog i sluđenog sveta, kao što je i njena zemlja postala bolesna i sluđena dvadesetak godina ranije. Od te scene vraćamo se u prošlost i pratimo Tikin život, između ostalog i kroz ređanje tih aluzija o dolasku mračnih vremena, raspadu Jugoslavije i Evrope. I uvek je to nekako isprepleteno s Tikinim životom, ljubavlju i snovima – te stvari uvek idu paralelno i nijedna ne nadvladava. To je isto lepota ovog romana: mnogo je teških i tužnih stvari u životu, mnogo loših stvari van naše kontrole događa se svakodnevno ili su u skoroj najavi, ali Eros se tvrdoglavo ne da pokoriti.

Tijanina ljubav prema violini u dobroj meri odražava autorkin transpesimizam tipa “svet ide dođavola, ali još imamo muziku”. Muzika je prisutna na više načina, od epifanijskih scena poput svirke u skloništu od bombardovanja, pa do muzičkih citata, ponajviše The Clash. Muzika je Tikina autoterapija kad teskoba oko nje postane nepodnošljiva i fizički je tera na povraćanje. Muzika se u ovoj knjizi vrlo organski događa i prepliće s razvojem odnosa između besprekorno postavljenih glavnih likova.

Najnovije delo Vesne Aleksić spada u još uvek retke romane domaćih autora za decu i mlade koji se direktno bave Srbijom devedesetih godina prošlog veka – s tim što se ovde, kroz priču iz devedesetih, potpuno ima na umu vreme sadašnje, kada se mnoge stvari ponavljaju na nekim višim nivoima. Mlada muzičarka Tika u ovom romanu dobija u amanet mudrost starijih generacija da Strah i Bes rađaju Mržnju i Patnju. Ona to najdirektnije oseća čak i u toj zabačenoj Ćupriji u kojoj se školuje, i to je nešto što ona nauči znatno pre svojih evropskih saputnika u zaustavljenom vozu u Belgiji. Nju je život već suočio sa raspadom države, raspadom jednog poretka sveta, dolaskom neravnoteže haosa i smrću bliskih osoba usred svega toga. Sada nas to čeka opet, ali na kvadrat.

Odrasli, nemojte biti sebični da zadržite ovu knjigu samo za sebe. Dajte je deci čim vidite da su se ozbiljno zapitala nad životom. Ovo je roman koji će biti zanimljiv svim tim zapitanim mladim čitaocima koji bi voleli da znaju kojim putem treba da krenu u životu, kao i onima koji možda znaju kojim putem bi hteli da krenu, ali nisu sigurni imaju li snage za to u svetu u kome živimo. Podelite suze čitalačke s vašom decom – bilo kog da su dvocifrenog uzrasta, razumeće.

Razumeće i treba na vreme da počnu da se spremaju za ono što ih čeka posle nas. Čak i dete oseti kad vremena ne slute na dobro, i kad u okruženju počne da nestaje fizička i duhovna hrana, a strah se useljava u svakodnevicu. Sazvežđe violina je knjiga koja ozbiljno upozorava – ne popuje pritom i priča nam o vrlo lepim stvarima, ali ozbiljno upozorava: zbog olakog sejanja straha opet dolazi vreme u kome ćemo svi doživeti dosta loših stvari. Muzika će verovatno i dalje o(p)stati, lepi trenuci postojaće i dalje, ali neke rane boleće zauvek, kao kolateralna šteta u svetu koji bezglavo srlja u neizvesnost.

Predivna knjiga.

muški lik: Mihajlo je jedini među dečakima zaista primećivao Tiku, bio je s njom u kontaktu cele te burne decenije, da bi na kraju, kad je sve prošlo, podigao prvi kredit u životu da bi njoj kupio novu violinu.
ženski lik: Svakako Ana, ona blistavija od dve zvezde u sazvežđu violina, na koju Tika ne ume da bude ljubomorna ni kad je sanjala da je Ana uzjahala njenu Apriliju, niti da se ljuti na nju kad joj pojede dedin domaći eurokrem.
epizodni lik: Časni deda Drakče, penzionisani bezbednjak žustrog temperamenta ali zlatnog srca, koji ima veze tamo-gde-treba; scena njegovog infarkta iz vizure male Tike jedna je od najsnažnijih u romanu.
scena: Mihajlov boravak u pograničnom pritvoru, posle pokušaja da se sam vrati iz Nemačke u Srbiju.
odnos: Tika i deda Aćim, dete-konjić i njen neobični partner za igru, koji dobro razume detinju dušu i vidi sve što ona krije od drugih.
zanimljivosti:
Knjiga je puna muzičkih i filmofilskih citata, a kao jedan od znakova predstojeće propasti zemlje, pominje se i gašenje Stripoteke.
U ovom romanu Vesne Aleksić, pomalo neočekivano, nema lika savremene bake, ali zato tri deke sve nadoknađuju.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *
ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Aleksić
naslov: SAZVEŽĐE VIOLINA
ilustracije:  Maja Veselinović
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 173
ISBN: 978-86-529-0540-9

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Zeleni papagaj

Jedanaestogodišnjoj Jasni teško pada preseljenje iz rodnog gradića pravo u veliki Beograd, jer mora da se rastane sa starim školskim društvom, napusti ugodnu rutinu života u maloj sredini i pokuša da se prilagodi životu u metropoli. Jasnina reakcija na promenu adrese je zaranjanje u “krevetsku kraljevinu” – zatvaranje u simulaciju bolesti kako bi izbegla prve dane u novoj školi.

Do nje ipak polako dopiru novi školski drug Peca i par novih drugarica, koji joj olakšavaju navikavanje na život u toj novoj zgradi, koja podseća na džinovsku doboš tortu. Jasna je srećna što u njenoj zgradi bar nema lift, jer to je jedna od najužasnijih stvari koje je otkrila u velegradu. Dobra stvar Jasnine nove zgrade je i to što ima podrum, koji za nju i njene nove školske drugare postaje cela jedna neistražena planeta Starudija.

U stanu broj 8 Jasna i Peca otkrivaju deda Peru, trbuhozborca koji živi sa pticama u kući. On zna sve dečje misli i sve ih razume, a posle svoje smrti ostavlja im mladog zelenog papagaja, koga Peca pokloni svom malom polubratu i tako konačno s njim uspostavi bratski odnos. Ali se uskoro odseli iz Jasninog života.

Kreativni centar je ove godine objavio reizdanje knjige Zeleni papagaj, koju je Vesna Vidojević Gajović premijerno objavila još 1994. godine, a i tada ju je ilustrovao Bob Živković. Biće zanimljivo ispratiti novo čitanje ovog nostalgičarskog romana, kakvog odrasli ponekad mogu i bolje da razumeju nego deca, jer govori o stvarima i trenucima čijeg značaja često još nismo svesni u vreme kad nam se, kao malima, dešavaju.

Radnja Zelenog papagaja smeštena je u vreme kad su tramvaj, lift i fiksni telefon još uvek bili čuda tehnologije, i kad su u Beogradu još postojali bioskopi s grejanjem na drva, u kojima se prikazuju kaubojski filmovi. U to vreme u žargonu se koristila reč “dasa”, za nešto što je fantastično govorilo se “fanta”, a sala za fizičko zvala se “fiskulturna sala”. Zahvaljujući senzibilnosti autorke, ovaj sad već poprilično anahroni milje je, kroz mnoštvo dečjih zapažanja i fascinacija, prikazan zanimljivo za otkrivanje i novijim generacijama mladih čitalaca.

Svet koji Jasna upoznaje dolaskom u novu sredinu opisan je preko detalja koji su jednom detetu naročito važni. Ona u početku stalno upoređuje staru i novu sredinu. U njenoj novoj školi zvonce je električno, a deca piju vodu iz plastičnih šolja. To je priličan kulturološki šok za dete koje je pre toga išlo u školu gde se voda pumpala u dvorištu, a kraj časova je označavao domar mesinganim zvoncetom. Njenom drugu Peci važnije su neke druge sitnice – recimo, on nije baš najsrećniji što u zgradi u kojoj živi, toj istoj “doboš torti”, gelenderi nisu osobito zgodni za spuštanje.

Ne znam tačno koji je povod izdavača za ovo reizdanje, ali radovalo bi me kad bi Zeleni papagaj našao novu publiku i četvrt veka posle nastanka, jer se radi o mnogo toploj knjizi koja to sasvim zavređuje, prikazujući nam iz dečjeg ugla jedno vrlo zanimljivo razdoblje na početku razvoja Beograda kao metropole. Kao što junaci romana u podrumu Jasnine zgrade otkrivaju uzbudljivi planet Starudiju, tako i današnja deca-čitaoci mogu da u ovoj knjizi pronađu svoj planet Starudiju, sazdan od prepoznatljivih i bliskih utisaka neke slične dece iz nekog ranijeg vremena.

muški lik: Peca, sin razvedenih roditelja, buni se protiv postojanja mlađeg brata, izmišlja reči i otkida repove gušterima.
ženski lik: Jasnina mama, stisnutih zuba trpi iste lomove posle preseljenja kao i njena ćerka, i nikad neće prihvatiti urbano proleće kao punovredno.
epizodni lik: Trbuhozborac Pera, penzionisani profesor ruskog, dugo vremena držao je Jasnu u ubeđenju da njegove ptice zaista umeju da govore.
odnos: Svakako Jasna i Peca, koji zajedno kasne u školu, dele tajnu razbijenog prozora i, uprkos povremenom uzajamnom nerviranju, jedno drugom predstavljaju mnogo više nego što su spremni da priznaju.
scena: Jasnino nagovaranje Pece da prihvati mlađeg brata i pokloni mu papagaja.
citat: Možda ja umem da govorim iz trbuha, ali sve sam naučio od ptica. – deda Pera

emocije: 9
zabava: 8
stil: 8
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Vesna Vidojević Gajović (1953)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Vidojević Gajović
naslov: ZELENI PAPAGAJ
ilustracije: Dobrosav Bob Živković
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 165
ISBN: 978-86-529-0539-3

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Početak nečeg velikog

Iva je pametna srednjoškolka koju drmaju razne stvari karakteristične za uzrast, uz povećanu količinu sanjarenja i smanjenu količinu samopouzdanja. U jednom trenutku roditelji je upute da potraži podršku psihologa, a kupe joj i hrta Spasu kao priliku da vežba odgovornost.

Početak nečeg velikog još je jedno prozno ostvarenje Ivane Lukić za mlade koje je teško definisati kao roman u klasičnom smislu. No za razliku od (Ne) pitaj me kako sam, koja je bila kolaž raznih kratkih formi karakterističnih za smartfonski ekosistem generacije čiji glas je predstavila, nova knjiga iste autorke ipak poseduje narativnu strukturu, u smislu da hronološki prati jedan bitan deo života jedne domaće tinejdžerke iz srednje klase. Međutim, ni po čemu drugom nije klasičan roman. Uopšte nema dijaloge, a svaka strana je podeljena na dva dela: gornji deo u kome je predstavljeno nešto iz unutrašnjeg sveta fantazije glavne junakinje Ive, i donji u kome se nalazi kratak dnevnički zapis i utisak iz sveta realnosti. Kad se preklope zajedno, gornji i donji deo svake strane, fantazijski i bihejvioralni, daju precizan 3D psihološki portret glavne junakinje.

Ivin svet vrti se oko nekih bitnih ljudi: u porodici su to brižni, mada ponekad nespretni roditelji, draga baba Mica, svakako i Rada, bliska polusestra preko tate; tu su i dve najbliže drugarice, ali i drug Petar sa kliznim statusom u Ivinom intimnom životu. Ivine glavne brige u tom okruženju vezane su za svima prepoznatljive stvari: postavljanje ciljeva, potraga za verom u sebe i životnom vizijom, ponovno otkrivanje komunikacije sa roditeljima na koje počinješ sve više da ličiš, prihvatanje sopstvenog tela i izgleda, isprobavanje ljubljenja i dešifrovanje seksa. Takođe, tu su i neke sasvim specifične frustracije, recimo zbog toga što tvoje kuče na slikama dobije više lajkova nego ti, i što nijedan tvoj selfie ne uspe da dobaci trocifren broj lajkova.

Budući da je u kovitlacu svega toga Iva u jednom trenutku malo izgubila kompas, roditelji je šalju kod Superženice, psihološke savetnice za probleme odrastanja, koja pomogne Ivi da malo prikupi konce i ohrabri je na dalje samostalno istraživanje života i odgovornosti. Ivin razvoj je centralna tema, a u okviru toga je komunikacija Ive i Superženice prikazana kao lep primer dobre prakse, tako da ovoj knjizi može da se priđe i kao malom psihološkom priručniku, s nekoliko zaista korisnih saveta i ideja. U lik Superženice autorka je prirodno unela dosta sopstvenog iskustva iz prakse školskog psihologa, što svemu daje neophodnu autentičnost i ubedljivost, uz dobrodošlu dozu nenametljive edukativnosti.

Najbitniji vaspitni element u Ivinom životu su svakako roditelji, koji su ponekad skloni nespretnim reakcijama, ali se zaista trude oko ćerke i stalo im je do nje. Imajući to na umu, a uz novostečeno samopouzdanje, Iva u jednom trenutku oseti je da je došlo vreme za dalji rast, pa zatraži od njih veći stepen poverenja. Pored te stalne komunikacije s roditeljima, njeni bitni vaspitni izvori su i baba Mica, koja je uči staloženosti i penzionerskom kuliranju, te starija polusestra Rada, koja joj je autoritet u stvarima poput seksualnog odrastanja. Upravo je Rada ta koja je uvek govorila da će Iva biti dobar kapetan broda, kad se jednom na svom jedrenjaku otisne u nešto veliko. Kad zaplovi u samostalnost.

Početak nečeg velikog je mali lirski dnevnik jedne nesigurne tinejdžerke koji može da posluži i kao topao motivacioni poster za sve mlade s teškoćama u odrastanju. Za iskričave ilustracije na svakoj strani zaslužna je Marica Kicušić.


video intervju Knjigoskopa s autorkom

muški lik: Petar je Ivi baš nedostajao dok je trajao prekid komunikacije; nema veze što se ne loži baš na školu i što se plaši nasilnika, ali bez njega je dosadno.
ženski lik: Superženica je ovde nadahnuće i katalizator razvoja, snabdevajući Ivu korisnim predlozima za bolje mentalno funkcionisanje, pa dobije i sladoled u znak zahvalnosti.
epizodni lik: Baba Mica uči unuku Ivu da igra karte i pritom se nimalo ne sekira da li dobija ili gubi, pokazujući tako Ivi alternativne sisteme vrednosti.
odnos: Iva i tata ne razgovaraju baš mnogo, jer se u tome prilično slabo snalaze, ali imaju stalnu potrebu za makar nekim vidom kontakta, kao potvrdom da je sve u redu.
scena: Kad Iva i Petar pokušaju drugarski seks ne bi li demistifikovali taj čin, pa stvari krenu pogrešno.

emocije: 8
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Ivana Lukić (1977)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Ivana Lukić
naslov: POČETAK NEČEG VELIKOG
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0491-4
format: 14×21 cm
broj strana: 98
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Marica Kicušić

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

 

Misija: Muzej

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za domaći roman godine za decu

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji avanturistički roman za decu
– najbolji punoletni ženski lik

Anđela, Sara i Aleksa su tim ASA, koji želi da u strateškoj igrici za mobilne telefone osvoji Narodni muzej u Beogradu. Zato prihvataju poziv Anđeline tetke Roksi u obilazak muzeja, želeći da u njemu uslikaju šest zadatih čekpointova, što bi im omogućilo da obeleže muzej kao zauzetu teritoriju. Međutim, na izloženim slikama koje su služile kao čekpointovi primećuju neobične stvari: na svakoj nešto nedostaje, dok na jednoj ima gomila onog što tu ne pripada. U jednom trenutku bivaju usisani u svet sa tih slika izloženih u Narodnom muzeju, gde im se priključuju mala Dubravka sa istoimene slike Jovana Bijelića i japanska lutka s autoportreta Moše Pijade. Svi oni zajedno prinuđeni su da se u tom svetu bore protiv velikih zala: Bojoždera, Vremejeda i Zaborava. A najgori je ovaj treći.

Misija: Muzej, treći roman Ivane Nešić za Kreativni centar, nastao je kao rezultat autorkinog razmišljanja o alternativnim muzeološkim praksama – nešto što bi se modernim rečnikom reklo „razvoj publike“. Moraju li deca da imaju otpor i strahopoštovanje prema muzejima i klasičnim institucijama kulture? Mora li klasično umetničko stvaralaštvo da im bude dosadno? Autorka na oba ova pitanja ima odrešit negativan odgovor, a svoj stav najbolje potkrepljuje upravo ovim romanom.

Misija: Muzej je roman u kome je jedna u principu sasvim uzbudljiva avantura organski ispletena oko 11 dela srpskih/jugoslovenskih slikara, uz dodatak karijatida Ivana Meštrovića. Sva ova umetnička dela autorka objašnjava čitaocu slikovito, razumljivo i sugestivno, uključujući i zanimljive detalje iz ličnih života umetnika. Njene informacije i lični doživljaji vrlo nenametljivo su plasirani u hodu, prirodno integrisani u dijaloge tokom radnje, a roman sadrži reprodukcije svih dela o kojima se govori. Tako će svako od čitalaca poneti bar neku od impresija iz ove atraktivne muzeološke šetnje: ponos italijanskog vinogradara sa istoimene slike Katarine Ivanović, setnu atmosferu Jesenjeg puta Save Šumanovića ili muziku boja u Predelu Jovana Bijelića. Time je bitan cilj ovog romana u potpunosti ispunjen, pa ovo postaje jedan od vrlo retkih romana koji od Knjigoskopa dobijaju svih 10 poena na skali za edukativnost, kao savršena edukativna proza.

No ovaj roman nije samo uspešan primer alternativne pedagogije, on sasvim lepo funkcioniše i kao akcioni roman fantastike. Psihologija malog kolektiva u velikoj frci vođena je pažljivo i uverljivo. Kretanje likova (i čitaoca) kroz ovu literarnu verziju video igrica efektno je rešeno kao prolazak kroz različite vrste realnosti, za šta je autorka i u ranijim delima pokazala sklonost i dobar osećaj. Pored kompetentnog korišćenja fantastike, Ivana Nešić ovde uspešno parira Urošu Petroviću i u spoju akcije i enigmatike.

Autoportret sa japanskim lutkama (Moša Pijade, 1916)

Bavljenje ovog romana pitanjem nivoa realnosti posebno je aktuelno u kontekstu igrica s proširenom realnošću (augmented reality), QR kodova, holograma i drugih mađija kojima je izložena generacija koju se želi navući na muzeje. Kao što sugeriše autorka, to sve mogu da budu jako korisna pomoćna oruđa, uz dodatak i literature kao moguće podrške. Ivana Nešić nas bez puno okolišanja uvodi u proširenu realnost svog romana, kao prirodno didaktičko sredstvo za edukaciju dece 21. veka. Ovaj roman je njena tetka Roksi – nadahnuti originalni popularizator umetnosti.

Ima u ovom romanu još nešto: svakako valja primetiti da je svet odraslih iz dečje vizure ovde predstavljen s velikom empatijom i uverljivošću, posebno kroz lik glavne junakinje Anđele. U onim delovima koji se dešavaju u ovoj našoj, „mainstream“ realnosti, Ivana Nešić pokazuje velik i dragocen, a vrlo redak talenat ubedljivog pričanja dramski suvisle priče iz ugla savremenog deteta. Ako i ubuduće nastavi da se interesuje za realistične savremene priče za decu i mlade, verujem da bi to bilo sasvim u rangu jedne Jasminke Petrović ili Vesne Aleksić, a toga nam uvek treba.

Rečena savremenost ovde se ispoljava i kroz edukativne poruke koje nisu samo približavanje klasične umetnosti. Ivana Nešić deci nudi i vrlo značajne razvojne teme identiteta, životne misije, borbe za slobodno mišljenje, odnosa prema telu i druge slične ozbiljne teme. Posebno je u tom smislu sjajno razmišljanje Anđele i tetke Roksi o nelagodi ogoljavanja, na primeru slike Kompozicija Milene Pavlović Barili. Misija: Muzej je uzbudljiva i na momente istinski dirljiva savremena avantura s mirisom muzeja, koja čitaocima raznih generacija donosi proživljeno iskustvo vizuelne umetnosti i ostavlja im u amanet civilizacijsku misiju brige o kulturi.


video intervju Knjigoskopa s autorkom

muški lik: Muzej sam, kreator matriksa u koji su glavni junaci upali, obraća im se kroz likove karijatida i konačno počinje da razvija smisao za humor.
ženski lik: Brižna, optimistična i nesalomiva Nadežda Petrović, koja organizuje poslednji otpor ugroženih likova sa slika.
epizodni lik: Mladi Moša Pijade s autoportreta s japanskim lutkama, zaneseni borac za bolji svet.
odnos: Vrlo zanimljiv međusobni odnos obe verzije Milene Pavlović Barili s njenog dualnog autoportreta Kompozicija, koje funkcionišu kao dva lica iste osobe i dve nerazdvojne strane istog identiteta.
scena: Kulturni šok dece pri susretu s muzikom sa kaseta u kolima tetke Roksande.

emocije: 8
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 10

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Ivana Nešić (1982)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Ivana Nešić
naslov: MISIJA: MUZEJ
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0474-7
format: 16,5×23 cm
broj strana: 109
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Boris Kuzmanović

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image