Category Archives: žanrovi

Zipolijevo pleme

Desetogodišnji dečak Giljem Kaldara, kao i većina dečaka njegovog uzrasta, ne voli da čita. Uopšte. To i ne bi bilo zabrinjavajuće niti zastrašujuće da u četvoročlanoj porodici Kaldara svi ne otkidaju na knjige u tolikoj meri da im čitanje zapravo predstavlja prateću aktivnost mnogih svakodnevnih radnji. Eto, na primer, Giljemov tata, Antonio Kaldara, upražnjava čitanje uz prvu jutarnju kafu, dok njegova supruga, Margarida Kaldara, pere zube pogleda prikovanog za stranice neke njoj privlačne knjige. A Nikolau, Giljemov brat, stariji od njega samo godinu i po dana? Imajući u vidu njegov uzrast, od njega bi se očekivalo da se odupre ovom bibliofilnom porodičnom ludilu. Ali – ne! Čak i on čita neprestano.

Za razliku od svih njih, Giljem je među poslednjima u razredu naučio da čita. Na časovima je zbog sricanja i zamuckivanja često meta podsmeha školskih drugova i drugarica, dok se kod kuće svakodnevno suočava s podrugljivim komentarima starijeg brata. Obavezna poseta školskoj biblioteci jednom nedeljno za Giljema predstavlja jedan od najgorih trenutaka u nedelji. I da cela stvar bude još gora, stroga bibliotekarka mu tu situaciju ni najmanje ne olakšava. Naprotiv.
Jednog dana, prilikom obavezne posete biblioteci, dok po običaju nije imao nikakvu ideju šta da odabere, Giljemu je pažnju privukla jedna knjiga koja je pala između polica i zaglavila se – kao da ga zove da je spase i tako odabere baš nju. Za tu knjigu su otpočetka vezane razne čudne stvari, počevši od toga što bibliotekarka otkriva da nje zapravo nema u katalogu. Knjiga Giljema mistično privlači, ali on odugovlači da počne sa čitanjem, kao da se plaši da će biti ista kao sve druge dosadne knjige s kojima se do tada susretao. Njegova anksioznost pred tom knjigom prenosi se i na nas, tako da smo, onog momenta kada dečak uzima tu staru knjigu u šake, uzbuđeni koliko i on. Ipak, znamo li šta možemo da očekujemo?

Malo je reći da je dečak bio zapanjen time što mu se knjiga obraća tako direktno, oslovljavajući ga po imenu. A tek kada je na stranicama ugledao dobro poznata imena – ime učiteljice Katerine i gospođe Milstajn, bibliotekarke – bio je skroz zaprepašćen! Giljem donosi čvrstu odluku da istraži neobičnu tajnu ove jedinstvene, magične knjige. Ipak, već na samom početku te predane istrage susreće se s naizgled nepremostivim preprekama: njegov znatiželjni brat Niko mu uporno ne dozvoljava da sâm prolazi kroz ovu neverovatnu avanturu, a tu je i rok gospođe Milstajn koji mu ostavlja svega par dana za vraćanje knjige u biblioteku. Ubrzo saznaje i nešto sasvim ludo – ova očaravajuća knjiga kao da se prilagođavala svakom čitaocu, te su svi oni kojima je dospela u ruke na njenim stranicama zaticali drugačiji tekst!
Iako Giljem ima prisan odnos s majkom, tek u Zipolijevom plemenu pronalazi suštinsko razumevanje za vlastiti unutrašnji svet, što ga neminovno dovodi do potpunijeg poimanja sopstvenih osećanja i postupaka. Takođe, podstaknut interakcijom s meštanima ostrva Zipoli, ne samo da uspešno razrešava konflikt sa bratom Nikom, već se s njim združuje u pokušaju da razreši misteriju ove čudnovate knjige. Zipolijevi kao da imaju terapeutsko dejstvo, ne samo na njega, već na sve one s kojima dolaze u dodir – iskreno se povezuju oni koji bi se inače mimoišli, zbližavaju se oni koji su bili udaljeni, a oni koji su od sebe zazirali prilaze sebi inspirisani i ohrabreni.

Već na prvim stranicama Zipolijevog plemena katalonskog pisca Davida Nela sasvim nam je jasno da je roman prvenstveno namenjen deci kod koje postoji otpor prema čitanju. Takođe, namenjen je i njihovim roditeljima koji će možda upravo uz pomoć ove knjige uspeti da im približe magični svet pisane reči, ali i svima onima koji u čitanju već uživaju, jer će ih podsetiti zašto je to tako. Celokupnom užitku svakako doprinose i dopadljive ilustracije Biljane Mihajlović, nežnih, blago zaobljenih linija, koje čak i one likove koji su u romanu strogi prikazuju kao dobre, iskrene i nasmejane.

Ne iznenađuje što je Nelu jedan od omiljenih pisaca Mihael Ende, imajući u vidu da protagonista Zipolijevog plemena stupa u vrlo živ odnos s meštanima knjige – plemenom ostrva Zipoli, slično glavnom junaku Bastijanu iz Endeove Beskrajne priče. Tako nas pisac na inovativan način neposredno uvodi u tanani svet jednog senzitivnog desetogodišnjaka. Dok iz poglavlja u poglavlje pasionirano pratimo Giljemove domišljate napore da rasvetli zagonetku tajanstvenog Zipolijevog plemena, ne možemo a da ne primetimo da stil kojim nas pisac intrigira ima i elemente detektivskog romana. I tako dolazimo do najveće vrednosti ovog dela, do nečega što retkima polazi za rukom, što je Nelo nesumnjivo uspeo, a to je da nas istovremeno i poduči i zabavi – i to na jedan nežan, a ujedno i dinamičan način. Zipolijevo pleme je kao platno na koje se projektuju kako želje i nadanja, tako i strahovi i nesigurnosti, ali je i utočište gde nam je dozvoljeno da budemo ono što zaista jesmo, snažni u sopstvenoj ranjivosti. To je mesto gde svako pronalazi upravo ono što mu je u trenutku čitanja potrebno.

muški lik: Giljem, osećajan i povučen, ali i znatiželjan dečak, koji se smelo upušta u nimalo lagodnu avanturu samospoznaje.
ženski lik: Stara gospođa Milstajn, suverena vladarka biblioteke, stroga prema deci, blaga prema knjigama.
epizodni lik: Niko, Giljemov brat, koji podrugljivošću i crnim humorom uspešno skriva sopstvenu ranjivost.
odnos: Odnos Giljema i Zipolijevog plemena, inspirativan i preobražavajući, odnos koji dečaka uči boljem razumevanju sebe i drugih.   
scena: Kad bibliotekarka, nakon čitanja prvih stranica Zipolijevog plemena, biva dirnuta i nežno pomiluje korice knjige kao da mazi mače.  

emocije: 9
zabava: 10
stil: 8
edukativnost: 6

Jaca Danilović

* * *

on je napisao ovu knjigu – David Nelo (1959)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: David Nelo
naslov: ZIPOLIJEVO PLEME
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-7720-166-1
format: 14×20 cm
broj strana: 126
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Biljana Mihajlović
prevod sa katalonskog: Jelena Petanović
originalno izdanje: David Nel·Lo, La tribu dels Zippoli, 2017.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Dnevnik jedne skoro pa tinejdžerke: Kunići na sve strane

Lota Peterman je jedna sasvim obična desetogodišnja devojčica, plavih očiju „s malo zelene i onim braon tačkicama po rubu”, koja voli krekere s puterom od kikirikija i čipsom, obožava životinje, posebno kučiće i malecke ovce, a ne voli prokelj i flautu. Preciznije – flautu mrzi. Ona je glavna junakinja prilično popularnog serijala Dnevnik jedne skoro pa tinejdžerke Alise Pantermiler, jedne od najčitanijih nemačkih savremenih književnica za decu.

Na samom početku romana, pisanog u formi dnevnika, Lota nas ushićeno uvodi u svoj blesavi svet deleći s nama radost zbog polaska u novu školu, u peti razred. Na ručku povodom tog, za nju izuzetno važnog događaja, pruža nam šaljiv opis porodične dinamike, upoznajući nas s onima koji su joj najbliži. Susrećemo se s njenom mamom, ljubiteljkom indijske kulture – tačnije, indijske kuhinje i kozmetičkih preparata – i pasioniranom kupoholičarkom potpuno nepotrebnih stvari, kao što su cucla-termometar s LED ekranom, čudotvorna metla na paru, jastuk za šijacu masažu, stona fontana od plemenitog kamena i ostali besmisleni proizvodi. Tu je i nezaobilazna nadrndanost tate, nastavnika u osnovnoj školi, čije se uporno gunđanje provlači kroz ceo roman. Ovu porodičnu konstelaciju sjajno dopunjuju prilično nemirna osmogodišnja braća blizanci, Simon i Jakob – kako Lota kaže „najstrašnija braća koja postoje”, s kojima je ona u neprestanoj borbi. Osim članova porodice, tu je i jedan maleni kućni ljubimac – kornjača Histers, koja doduše za Lotu nema takav status. Budući da ometa Lotino kretanje tokom celog romana, bukvalno predstavlja kamen spoticanja, pri čemu je ona sama naziva „Spotak”.

Izuzetno važna osoba u Lotinom životu je i njena „najnajbolja” drugarica još od vrtića – Čejena, jedna živahna, neposredna i pomalo buntovna devojčica. Čejena stanuje u soliteru, u prilično malom stanu, s mamom, sedmogodišnjom sestrom Šanel i dvesta (!) kunića. „Ali mnogo mesta joj i ne treba jer nema tatu koji se svuda raširio. A njena mama ne zauzima mnogo mesta. Uglavnom je umorna i leži na sofi.” I sama Lota primećuje da je njena porodična dinamika neuobičajena. „Ali, toliko kunića u sobi, to je ipak malo čudno.” Ipak, Lota smatra da je to „baš kul”, jer ona sama o pravom kućnom ljubimcu može samo da sanja, kao i o mnogobrojnim drugim pogodnostima koje Čejena ima: mobilni s kamerom, MP3 plejer, televizor s Wii konzolom… Ona sasvim dečje naivno u svemu tome ne uočava nadomešćivanje nedovoljne posvećenosti skupocenim materijalnim poklonima i ispunjavanjem čak i onih želja koje većina roditelja smatra apsolutno suludim.

Iako možda na prvi pogled druženje sa Čejenom deluje potpuno detinjasto i uglavnom usmereno samo na ostvarivanje dobre zabave, kako roman bude proticao shvatićemo da to nije baš sasvim tako. U pitanju je jedno vrlo ozbiljno prijateljstvo koje se zasniva ne samo na srodnim interesovanjima i sličnom shvatanju zabave, već i na međusobnom prihvatanju i poštovanju, kao i bliskosti i poverenju. Osim toga, Čejena je ta na čiju se hrabrost Lota ugleda, ali i ta koja se razume u mnoge stvari koje su Loti važne – „u televiziju, filmske i druge zvezde”. S druge strane, Lota korisno utiče na Čejeninu socijalizaciju u vršnjačkom okruženju, ukazujući joj kako bi bilo bolje da se ponaša, kao i šta da govori pred drugima, a šta ne. „Odmah sam joj šapnula da ne govori takve čudne stvari jer druge devojčice možda neće hteti da se igraju s njom”.

Radnja romana vrti se oko Lotinih istrajnih pokušaja da se dokopa onoga što želi najviše na svetu – kućnog ljubimca; ali uporedo s tim i oko čvrste namere da se otarasi onoga što mrzi najviše na svetu – indijske flaute koju je dobila od mame, a koja neprestano na potpuno zagonetan način pronalazi put do nje. Divimo se Lotinoj inicijativi i upornosti, impresionira nas njena temeljna razrada strateških planova i zabavlja nas njena luckasta domišljatost. U svim tim neumornim nastojanjima da realizuje ono što je naumila, Lota nailazi na mnoštvo raznovrsnih prepreka i susreće se s čitavim nizom šarolikih likova, što doprinosi kreiranju lepeze komičnih situacija.

Autorka je na izuzetno zabavan način uspela da prikaže svet onakvim kakvim ga vidi jedna tipična desetogodišnja devojčica, u čemu joj je sasvim sigurno pomogao izbor dnevnika kao slobodnije književne forme. Kao inspiracija poslužio joj je planetarno popularni Dnevnik Šonjavka, serijal namenjen dečacima, pa se ona odvažila da napiše nešto slično, namenjeno devojčicama. Dopadljive ilustracije Danijele Kol koje se prepliću sa samim tekstom, uz korišćenje prikladnih emotikona, a na nekoliko mesta i prikazivanje događaja u obliku stripa, svakako su elementi koji dodatno doprinose kreiranju dinamične i duhovite atmosfere.

Verujem da Lotin dnevnik može biti značajan podsticaj devojčicama na pragu puberteta da se upuste u vođenje sopstvenog dnevnika, što im može pomoći da se uspešnije izbore sa svakodnevnim problemima, ali i da sagledaju sebe i sopstveni razvoj u vremenskom kontinuumu. A pored toga, pisanje dnevnika može biti, kao što smo se uverili, i izuzetno zabavno.

trejler za film snimljen po ovoj knjizi

ženski lik: Čejena, njena zabavna drskost i nepromišljena neposrednost u komunikaciji, a sve u službi adaptacije na okrnjeni porodični habitus.
muški lik: Odsutni tata čiji se nedostatak nadoknađuje pomoću 200 kunića.
epizodni lik: Lotina mama i njena roditeljska posvećenost, dovitljivost i preduzimljivost, neprimetna na prvi pogled.
odnos: Odnos dve nemirne desetogodišnjakinje, Lote i Čejene, koje kroz druženje nadoknađuju ono što im u njihovim porodicama nedostaje; odnos u kome su jedna drugoj podrška, ali i ogledalo.
scena: Ona u kojoj tužnu Lotu mama pokušava da uteši nudeći joj pileći čips, „idealan za negu zuba”, koji je kupila preko Top šopa, ne primećujući da je čips zapravo namenjen psima, i njeno prebledelo lice kada to sazna i shvati da su ona i Lotina braća nekoliko kesica već pojeli.
zanimljivosti:
Jakobu i Simonu, blizancima, autorka je dala imena svojih sinova.
Po Lotinim doživljajima 2019. godine snimljen je film Mein Lotta-Leben, čija je režiserka Nile Folmar takođe režirala i film Riko, Oskar i tajanstvene senke, snimljen po još jednoj Odisejinoj knjizi.

emocije: 7
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 6

Jaca Danilović

* * *

ona je napisala ovu knjigu – Alisa Pantermiler (1968)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Alisa Pantermiler
naslov: DNEVNIK JEDNE SKORO PA TINEJDŽERKE: KUNIĆI NA SVE STRANE
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-7720-164-7
format: 15×21 cm
broj strana: 192
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Danijela Kol
prevod s nemačkog: Spomenka Krajčević
originalno izdanje: Alice Pantermüller, Mein Lotta-Leben. Alles voller Kaninchen, 2012.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Amok: Luksemburška ljubavna priča

On… Majku oslovljava uglavnom imenom. I stidi je se. Bes izražava bezobzirnim udarcima bejzbol palicom. I ne kaje se. Seksualnost spoznaje kroz porno-klipove, a ljubav kroz telesnu bol.
Ona… Majku pamti kao kurvu i narkomanku. I ponosna je. Bes iskazuje vulgarnim psovkama i nasilnim bezosećajnim pesničenjima. I smeje se. Seksualnost ispoljava drsko i agresivno, slično kao i ljubav.
On ima samo petnaest godina. Ona – trinaest. Oni su glavni junaci izuzetno uznemiravajućeg romana Amok: Luksemburška ljubavna priča autora Tulija Forđarinija, u kome nam on na šokantan način skreće pažnju na obilje problema marginalizovanih tinejdžera. Već na prvim stranicama romana zatičemo glavnog junaka ispred kancelarije školskog saveta koji je sazvan radi odlučivanja o korektivnim merama zbog nasilja koje je počinio po ko zna koji put. Tu se upoznajemo i sa Sandrom, njegovom majkom – kako on kaže, „fufom i jebenom alkoholičarkom”, čija sama pojava u njemu izaziva sram s kojim on izlazi na kraj tako što ga zatrpava besom. Saznajemo da ga ona doživljava kao omašku i dobijamo naznaku o tome kakav odnos ima s njom, ali i kako se odnosi prema samom sebi i sopstvenom životu.

Kakvo je detinjstvo dečaka koji je omaška? Samo omaška! Dečaka čiji su uznemireni plač roditelji izuzetno grubo umirivali ne posvećenom brigom i nežnom rečju, već grubim bacanjem pod hladan tuš? Dečaka čija nepca do petnaeste godine nisu spoznala nežan ukus čaja, ali jesu oštrinu alkohola i gorčinu duvana i marihuane? Dečaka čije su oči, umesto toplih i umirujućih ilustracija iz slikovnica i dečjih knjiga, posmatrale hladno i nemirno treperenje ekrana gejmboja, plejstejšna i ajfona? Dečaka koji priželjkuje smrt sopstvene majke?
Forđarini nas nimalo suptilno, na jedan vrlo intrigantan način baca u takav svet – u svet dece koja su brutalno zlostavljana, sistematski zanemarivana i izlagana svakodnevnim traumama, i kojoj emotivne i fizičke povrede čine sastavni deo svakodnevnog života. To su deca kojoj roditelji nisu čitali bajke pre spavanja, deca čija ideja igre i zabave predstavlja potpunu (samo)destrukciju, deca sasvim prepuštena sama sebi, izvitoperenim virtuelnim svetovima i izopačenim fantazmima.
Upravo tako preživljava i protagonista ovog romana – u fantazmagoričnom svetu, kreiranjem sigurnog utočišta unutar sebe, stvaranjem alter ega koji ima zaštitnu funkciju u situacijama koje ga ugrožavaju, zbunjuju i imaju visok emocionalni naboj. Dečak tada nije sam, tu je njegov „najbolji prijatelj”, njegov „jedini prijatelj” – Džoni Čikago. On je tu da mu pojasni sva uznemiravajuća stanja i zbunjujuće pojave, on je taj koji mu ukazuje kako da misli i da dela.

Džoni je taj koji insistira da majku zovu imenom, on je taj koji ima nepoverljiv i podozriv stav prema nastavnicima i vaspitačima o kojima prezrivo govori kao o „izuzetnim stručnjacima”. On je taj koji sumnja u dobronamernost onih koji žele da mu pomognu i te pokušaje pomoći doživljava kao nešto neprirodno. Džoni je zapravo izvor jedne destruktivne podrške i nestabilne sigurnosti – neiscrpan izvor konflikata koji eskaliraju u verbalno i fizičko nasilje.
A tu je i Širli, skoro uvek u miniću ili u utegnutim plastičnim pantalonama, „vulgarna” – kako kažu nastavnici, „vrh riba” – kako kaže glavni junak. Širli… devojčica koja je sa svojih trinaest godina bila u „ludnici za mlade”, popravnom domu za decu s poremećajima u ponašanju, gde te „ako pobesniš, vezuju kaiševima za krevet i krkaju ti injekcije, baš kao u filmovima”. Ona ima zabrinjavajuće seksualno iskustvo imajući u vidu njen uzrast, a temperament ispoljava tako što drugarici čupa pirsing iz nosa i zabada joj šestar u nogu. Glavni junak razvija bliskost sa njom i zaljubljuje se.
Iako ga zbunjuje način na koji ona izražava naklonost prema njemu, nanoseći mu bol gašenjem cigarete na njegovom ramenu, okreće joj se kao jedinom izvoru svetlosti u svom životu. A kada mu se Džoni Čikago izruguje, govoreći mu da je „zaljubljenost samo za pedere” i nazivajući Širli samo „zgodnom fuficom”, on ne samo da ne odustaje od svojih nastojanja da joj se što više približi i osvoji je, već predano „gaji” ranu koju mu je nanela na ramenu, ne dozvoljavajući joj da zaraste, kako bi ostao najveći mogući ožiljak. Kada u bioskopu gledaju film po njenom izboru, fantaziju Where the Wild Things Are, rađenu prema istoimenoj dečjoj knjizi, uviđamo da je ona samo devojčica – kako on kaže, „klinka” koja želi da gleda „idiotski film za decu” dok pritom „stalno izigrava prvoklasnu ribu”. On primećuje da je „pomalo tužna, pomalo uznemirujuća” dok mu govori o tome kako je uživala u ilustracijama iz te knjige dok je bila mala. Nakon projekcije, kada Širli istrčava iz bioskopa i trči, a zatim na ulici surovo i grozničavo odvaljuje pesnicom posred lica nepoznatog mladića koji se tu zatekao, on je ponovo zbunjen njenom reakcijom – „Širli stalno menja raspoloženje. Nikad se ne zna zbog čega.”

trejler za film Baby(a)lone, snimljen prema ovom romanu

Reč malezijskog porekla – amok ili jurišni amok – koja se nalazi u naslovu Forđarinijevog romana, najprostije rečeno predstavlja ludilo praćeno nekontrolisanim besom. U maležanskoj i indonežanskoj kulturi postojalo je uverenje da dušu čoveka može opsedati zao duh koji izaziva neizdrživi nagon za eksplozivnim nasiljem. Danas je amok u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje klasifikovan kao psihijatrijski sindrom karakterizovan depresijom nakon koje sledi potreba za nasiljem, neretko i ubistvom, i često se povezuje s psihozom, poremećajima ličnosti i bipolarnim poremećajem. Je li Širli poremećena? Psihotična? Ili samo prkosno i neobuzdano, zapravo onako kako jedino zna, izražava ne samo akumulirani bes, gnev i prezir, već i strah i tugu? Možda samo pokušava da napokon stvari dovede u red.

Taj „zli duh” koji je opseda ne samo da ne pronalazi zadovoljenje, nego nastavlja još žešće i silovitije da divlja u njoj, što dalje u romanu dovodi do furiozne eskalacije. Ipak, specifična nežnost, naklonost i ljubav koja se razvija između nje i glavnog junaka suprotstavlja se toj nemilosrdnoj destruktivnoj sili, pa se pred čitaocem odvija jedan razjareni obračun Erosa i Tanatosa. Upravo potekla iz tog vitalnog, zdravog jezgra, kod Širli se rađa snažna želja da poseti zabavni park Fantazijalend, u čemu ima nesebičnu podršku glavnog junaka. I radujemo se ostvarivanju te zamisli, navijamo za njih – za dečju radost u šarolikom okruženju zabavnog parka, za njihov odnos, za ljubav. Radujemo se, ali i strepimo. Hoće li uspeti i na koji način?

Forđarini je uspeo ne samo da nas zaintrigira za svet ove dece, već je to učinio na jedan izvanredno dinamičan način. Smenjivanjem prvog i drugog lica i uverljivim prikazima unutrašnjih dijaloga glavnog junaka i njegovog alter ega postigao je neverovatnu pokretljivost, usled koje se roman ne ispušta lako iz ruku. Sirovo izražavanje i jezik koji obiluje slengom, vulgarnim psovkama i provokativnim uvredama mogu nam u nekim momentima delovati nerealno i preterano. Međutim, kako sam autor navodi – „Kada čujete ovakvo izražavanje u prolazu, možda ga nećete registrovati, ali kada ga vidite na papiru, crno na belo, tada stvari postaju uznemirujuće.”
Zahvaljujući svom nastavničkom iskustvu u radu sa problematičnim adolescentima, Forđarini je ovim romanom pokazao da je izvrstan poznavalac dece koja su socijalno izolovana i bez ikakve perspektive. Možda najveća vrednost ovog romana je u tome što je autor uspeo da izbegne izlaganje sa moralizatorske pozicije uz davanje vaspitno korektivnih smernica, već je umesto toga prikazao ono što jeste u najsirovijem mogućem obliku, ono što ne želimo da vidimo jer nas isuviše uznemirava. A šta ćemo učiniti s tim? Hoćemo li ponovo zažmuriti? Verujem da nećemo moći.

muški lik: Džoni Čikago, alter ego glavnog junaka, od njega „malčice stariji”, „malčice viši”, u svemu malo više nego on sam, njegov zaštitnik, ali i dželat.
ženski lik: Širli, buntovna devojčica koja grozničavo traga za ljubavlju i izgubljenim detinjstvom.
epizodni lik: Sandra, majka glavnog junaka, ono što se nadamo da Širli neće postati kada odraste.
odnos: Bez sumnje najupečatljiviji – odnos glavnog junaka i njegovog alter ega, koji u velikoj meri odlikuju naizgled nesavladivi konflikti i žestoke tenzije.
scena: Momenat u biskopu kada Širli ljubi glavnog junaka, „zabadajući mu jezik do grla”, gde on skoro da ništa ne oseća, osim metalnog ukusa njenog pirsinga u ustima i praznine u telu, momenat gde je nežno držanje za ruku u tami bioskopske sale ono što je prirodnije.
zanimljivosti: Po Amoku je 2015. godine snimljen film Baby(a)lone, koji je država Luksemburg izabrala za svog kandidata u trci za Oskara za najbolji strani film. Iako film nije ušao u uži izbor, dobio je brojne druge nagrade.
citat: „U početku beše Strah.”

emocije: 10
zabava: 9
stil: 8
edukativnost: 7

Jaca Danilović

* * *

on je ovo napisao – Tulio Forđarini (1966):

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Tulio Forđarini
naslov: AMOK: LUKSEMBURŠKA LJUBAVNA PRIČA
izdanje na srpskom: Odiseja, 2020.
ISBN: 978-86-772-0165-4
format: 15×21 cm
broj strana: 127
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Ljiljana Grbić
prevod s autorizovanog prevoda na italijanski: Aleksandar Levi
originalno izdanje: Tullio Forgiarini, Amok. Eng Lëtzebuerger Liebeschronik, 2011.
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Poziv

gostujući prikaz Izdavačke kuće Pčelica

Pred početak letnje sezone, godišnjih odmora i raspusta, Izdavačka kuća Pčelica objavljuje novi roman Nikolete Novak – Poziv. Bez obzira gde provodite vrele dane, Poziv je idealan izbor za ovogodišnju letnju literaturu. Iako je prvenstveno roman za mlade, sa podjednakim uživanjem ga mogu čitati i stariji koji su se uželeli uzbudljive priče sa elementima detektivskog i ljubavnog romana, sa napetošću trilera i snagom optimizma motivacionih govornika.

Stefan posle desetak godina ponovo dolazi iz Кanade u Srbiju. Javlja se svojoj drugarici iz detinjstva Emi molbom da mu pomogne u potrazi za biološkim roditeljima, jer je u međuvremenu saznao da je usvojen. Ema se najpre uz veliki napor i pomoć majke priseća ko je zapravo Stefan, a zatim prihvata njegov poziv. Potraga ih iz Beograda vodi u selo M. M., Кraljevo, manastir Žiču, da bi se završila u Herceg Novom. Ova naizgled jednostavna priča, u kojoj se u maniru detektivskih romana otkrivaju detalji koji vode ka sledećoj etapi radnje, zapravo krije mnogo više od toga.

Šta se sve nalazi iza zagonetnog naslova Poziv? Autorka iskusno stvara više značenjskih nivoa i objedinjuje ih ovom naizgled običnom rečju bez ikakvog književnog potencijala. Na taj način poziv postaje unutrašnji glas koji nas tera da otkrijemo ko smo, odakle smo i kuda idemo. Poziv je i genetski, usađen u krvi; poziv je prijateljski, jer je na komplikovanom putu otkrivanja svog porekla potrebna sigurna ruka za oslonac i bistra glava za podršku; poziv je i ljubavni kad dva mlada srca počnu da kucaju istim ritmom; poziv je motiv iz pesme Partibrejkersa čijem koncertu junaci ovog romana prisustvuju…

Čitanjem ovog romana, iako mu to nije primarna namera, učimo se jednoj zanimljivoj tehnici sagledavanja stvarnosti. U pitanju je uočavanje i pamćenje takozvanih „momenata lepogˮ – vrednih detalja iz stvarnosti koja nas okružuje, a pored kojih u svakodnevnoj rutini prođemo kao i da ne postoje. Poput motivacionih govornika autorka ovom tehnikom diskretno prenosi na čitaoca optimizam koji nam oplemenjuje sadašnjost i budućnost.

* * *

autorka knjige Nikoleta Novak (1971)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Nikoleta Novak
naslov: POZIV
izdanje na srpskom: Pčelica, 2019.
ISBN: 978-86-6089-881-6
format: 21×15 cm
broj strana: 155
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustrator: Aleksa Jovanović

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Šum šume

gostujući prikaz Izdavačke kuće Pčelica

Ekološka svest predstavlja čovekovo poimanje prirode i njenih resursa, a biti ekološki svestan znači na vreme uočiti problem u prirodi i kreativno razmišljati o njegovom rešavanju.

Autorka Кatarina Majić nam knjigom Šum Šume nudi jedno kreativno-bajkovito rešenje problema koji ima Šuma, a koji se javlja kada je zaposedne misteriozno biće Šaptač, koje se hranilo lošim postupcima ljudi, a njih je iz dana u dan bivalo sve više. U posedu Šaptača, čovek bi prvo počeo da razbacuje smeće, gazi i lomi mladice, pravi zamke za životinje, ruši gnezda, i konačno, kao najveću nasladu, seče drveće.

Ovom knjigom autorka pokušava da probudi ekološku svest kod najmlađih čitalaca, predstavljajući im u formi bajke avanturu dvojice braće, Save i Vuka, koji poput omiljenog dečjeg junaka Petra Pana mogu da lete, samo što umesto kapetana Кuke imaju zadatak da pobede Šaptača. Prateći formu bajke i u ovoj knjizi junaci zbog svojih vrlina bivaju odabrani da spasu Šumu, poznaju nemušti jezik, moraju da savlađuju prepreke u vidu zagonetki da bi stigli do svog cilja, odnosno da bi se suočili sa Šaptačem koga treba da savladaju da bi šumu oslobodili zle kobi koja je uništava.

Pored Save i Vuka junaci ove knjige su predstavnici biljnog i životinjskog sveta Šume, a njihov pregled u vidu vizuelno-informativnog pojmovnika na kraju knjige u velikoj meri doprinosi njenoj edukativnoj vrednosti. Sažet prikaz flore i faune omogućava čitaocima da se upoznaju sa karakteristikama i izgledom vrsta koje naseljavaju, ovde konkretno Zvezdarsku šumu, ali i većinu šuma naših krajeva.

Ilustracije Ane Grigorjev doprinose vizuelnoj identifikaciji mladih čitalaca sa junacima knjige, a sa druge strane prenose nam bajkovitu atmosferu ove priče.

Кatarina Majić napisala je ovu knjigu u čast Zvezdarske šume, koja predstavlja desno plućno krilo Beograda, i koja je, zahvaljujući borbi grupe entuzijasta sa Zvezdare, 29. novembra 2013. godine, proglašena za zaštićeno područje – spomenik prirode, čime bi trebalo da bude sačuvana od dalje seče i uništenja.

Ukoliko ova knjiga pobudi ekološku svest mladih čitalaca i navede ih da oslušnu šumu iz svoje okoline, možda i da zasade neko drvo, Pčelica će im biti zahvalna. U ime Šume.

* * *

autorka knjige Katarina Majić (1974)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Katarina Majić
naslov: ŠUM ŠUME
izdanje na srpskom: Pčelica, 2019.
ISBN: 978-86-6089-929-5
format: 20×20 cm
broj strana: 60
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustrator: Ana Grigorjev

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image