Category Archives: alkohol i opijati

romani u kojima postoje scene opijanja, pušenja kanabisa i/ili konzumacije droga

Gusari s ledenog mora

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji avanturistički roman za decu
– najbolji punoletni ženski lik
– najboljeg negativca

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– strani roman godine za decu
– najbolji dramski roman za decu
– najbolji maloletni ženski lik

Devojčica Siri živi sa ostarelim ocem i mlađom sestrom Miki na jednom od ostrva u ledenom arhipelagu na severu, čiji stanovnici strepe od opakog gusara Beloglavog, koji pljačka ostrva i odvodi decu da rade u njegovom rudniku. Jednog dana Beloglavi otima i Miki, za šta se Siri oseća krivom i polazi u očajničku potragu sa sestricom. U toj potrazi niko se ne usuđuje da joj pomogne, sve dok na jednom brodu ne upozna krupnog mornara Fredrika, kome je Beloglavi pre mnogo godina takođe oteo mlađu sestru. Siri i Fredrik prolaze kroz razne nevolje na putu do ostrva na kome je baza Beloglavog, ali tamo ih gusari oboje zarobljavaju. Siri nateraju da radi u rudniku uglja zajedno sa iscrpljenom Miki, a Fredriku daju rok od tri dana da razmisli da li će se priključiti gusarima ili će ga streljati. Siri dobija specijalni zadatak da svakog dana sortira iskopane komade uglja i da najtvrđi komad odnese Beloglavom, koji želi da ga u specijalnoj mašini pretvori u dijamant. U ovoj beznadežnoj situaciji pojaviće se neočekivani saveznici: Golubica, čuvarka dece-robova, kao i zlostavljana vučica upregnuta u mašinu za pravljenje dijamanata.

Frida Nilson je autorka mojih omiljenih romana o devojčici Hedvigi i s velikim poverenjem uzeo sam na čitanje njen najnoviji roman. Međutim, posle lepršavosti dogodovština osmogodišnje Hedvige nikako nisam očekivao ovako mračno i ozbiljno štivo za starije osnovce. Gusari sa ledenog mora su priča smeštena u zaleđeni svet u kome vladaju zima, siromaštvo, glad, strah i očaj. Ipak, i u takvom svetu, ispunjenom okrutnostima raznih vrsta, autorka ostavlja dovoljno prostora za ljubav, nežnost i odanost, kreirajući svet veoma nabijen emocijama.

Žanrovski je ovaj roman prilično teško definisati. Svakako, to je delo fantastike, s nekim izmišljenim životinjama i bićima kao što su morske sirene (pritom, sirene ovde nisu zavodljive lepotice, već više podsećaju na masne morževe). Na početku romana nalazi se mapa izmišljenog arhipelaga koji je poprište radnje, i ta mapa i sirotinjski ribarski milje sa tih ostrva veoma podsećaju na trilogiju Ursule Legvin o Zemljomorju, kao i na druga popularna dela epske fantastike zasnovana na mapama i srednjovekovnoj sirotinji. Jedino što kod Fride Nilson nema nikakve magije, čarobnjaka, zmajeva ni tinejdžera obdarenih nadnaravnim sposobnostima, ali zato ima čudnovatih izuma, mehanizama sa zupčanicima i gomila uglja, što vrlo vuče na steampunk – osim što ovde ništa nije na paru, morem se ne putuje parobrodima već jedrenjacima, a ugalj nije gorivo već sirovina za pravljenje dijamanata.

U ovaj prilično originalno postavljen ambijent autorka je smestila jednu ozbiljnu avanturističku dramu bez natprirodnih dešavanja (ako izuzmemo Sirino neobično preživljavanje utapanja u ledenom moru), ali sa jako puno ličnih borbi, dilema, sumnji, osećanja krivice, samooptuživanja, strahova, teških odluka i bola. Sve je čudno u vezi s ovom knjigom, ali opet nekako divno i sa dozom tuge. Čudnovat je odnos Siri i bebe sirene koju pronalazi, kao i između bebe i majke-sirene. Čudnovata je i dirljiva ljubavna priča Sirinih i Mikinih roditelja: njihov otac je bio duplo stariji od majke, koja je umrla nedugo posle rođenja Miki, i taj gubitak je Siri i njenom ocu učinio Miki još voljenijom. Mnoga deca u tom svetu su bez bar jednog roditelja, koji su stradali u borbi za svakodnevnu egzistenciju, kao žrtve siromaštva, bolesti i tragičnih incidenata u susretu sa surovom prirodom.

Nasilje je posebno značajna tema romana, a pojavljuje se kao nasilje ljudi nad ljudima i ljudi nad drugim stvorenjima. Beloglavi tera decu da za njega kuluče u neljudskim uslovima u rudniku i te scene sa decom u rudniku su istinski potresne. Stanovnici arhipelaga su surovi prema mladuncima vukova koje otimaju od majki i prodaju bogatašima za vuču sanki. Ribari hvataju bebe morskih sirena da od njihove meke kože prave novčanike. Sirin drug Ejnar maltretira mladunče jedne velike ptice, ne bi li ga dresirao da mu lovi ribu. Kroz ceo roman provejava autorkina naklonost prema životinjama, deci i svima koji su zlostavljani, što najbolje dolazi do izražaja kroz postupke Siri, koja je spremna da se zbog odnosa prema životinjama zakači i s onim malobrojnim saveznicima u svojoj neizvesnoj avanturi.

Roman obiluje slikovitim epizodistima, kroz koje autorka iznosi svoja etička i ekološka razmišljanja o borbi za opstanak. Posebno su zanimljive njene misli o životinjskom u ljudima, o tome kako je čovek sklon da poživinči u surovoj sredini, ali i o tome kako i posle najtežih iskušenja i najlošijih odluka postoji kapacitet za iskupljenje i spas duše. Gusari sa ledenog mora je surova hardcore zimska bajka ispunjena škripanjem leda, mlečnom maglom i zaleđenim ribarskim mrežama, koja duboko preispituje suštinu ljudskosti u naturalističkom okruženju i pronalazi odgovor u ljubavi, brizi za druga živa bića i uživanju u pesmi strnadice.

muški lik: Beloglavi, zlostavljač dece opsednut fiksidejom o proizvodnji dijamanata, koji nije primetio kako je od deteta koje se grozi nasilja izrastao u bezosećajnog i poremećenog mračnjaka.
ženski lik: Golubica je kao kidnapovano uplašeno dete izborila svoju slobodu od rudnika tako što je pristala da glumi ćerku Beloglavom i da stražari nad drugom decom, a taj svoj gubitak duše pokušava da kompenzuje nežnošću prema zlostavljanoj vučici Beloglavog.
epizodni lik: Ejnar, dečak koji je spasao Siri život i doveo je kući da se oporavi, toliko je opterećen željom za izlazak iz siromaštva da ne ume uvek da postavi jasne etičke granice.
odnos: Fredrik i Siri, džin i dugmence, povezani time što su oboje zbog svoje detinje obesti u jednom trenutku skrivili strašnu sudbinu svojih mlađih sestara, pa su se udružili u očajničkom pokušaju da se iskupe.
scena: Epizoda sa bebom sirenom daje poseban ugođaj celom romanu – da nije toga, ovo bi bila suva realistična drama, uzbudljiva i potresna, ali prilično obična i “ovozemaljska”; međutim, ubacivanje scene sa bebom sirenom daje celom romanu jedan začudan poetski ton, a humanističku potku cele priče diže na spiritualni nivo.
zanimljivosti: Ostrva u arhipelagu koji je izmislila Frida Nilson imaju vrlo originalna imena – vidi mapu.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 10
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Frida Nilson (1979)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Frida Nilson
naslov: GUSARI S LEDENOG MORA
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0422-8
format: 13×19 cm
broj strana: 304
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Aleksander Janson
prevod sa švedskog: Svetlana Tot
originalno izdanje: Frida Nilsson, Ishavspirater, 2015.

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Pokvarni dom

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za najbolju komediju za decu

radnja

Vaše dete ima dobro srce? Poverite ga Zloberti Štetković, upravnici novootvorenog Pokvarnog doma, i ona će ga prevaspitati u nitkova i hulju. Tako se barem reklamira, ali stvari krenu drugačije nego što je Zloberta zamišljala. Prvu generaciju vaspitanika Pokvarnog doma čine razni štetnici i druga zla bića: mlada omaja Lelujka koja bi trebalo da navodi ljude da zalutaju, ali umesto toga ona funkcioniše kao najpreciznije GPS navođenje; muška suđaja Usud, koji bi trebalo da deci dodeljuje zlu sudbinu, ali on to naprosto ne može; Strahožder i Grozožderka, deca tiranskog kralja Strogoglava koja bi trebalo da naslede njegovu strahovladu, ali su suviše saosećajni i nežni; Bebiroga, Babarogino mladunče, koje je zapravo sasvim dobroćudno dete, iako divljački psuje glasom kao iz “Isterivača đavola”; i na kraju, banda patuljaka koji imaju nezadrživ poriv da pomažu ljudima. Niko od njih ne želi da bude zaista zao i efikasno se udružuju u otporu Zlobertinim pokušajima da ih iskvari – sve dok đavo lično ne pošalje u Pokvarni dom svog unuka ljudoždera, naprasitog Przzvoljka, koji preti da rasturi tu slogu i pojede Strahoždera i Grozožderku.

komentar

Već svojim naslovom roman Pokvarni dom iskusne češke autorke Danijele Fišerove (u originalu: Pohoršovna) daje naslutiti originalnu vrstu uvrnutosti koja ga celog obeležava. Ideja o suprotnosti popravnom domu, u kome se prevaspitavaju neuspela zla bića, nudi razne mogućnosti za raspojasano zezanje, koje Fišerova obilato i vešto koristi. Kroz ceo roman ona se kreativno igra pripovedačkim postupkom, smejulji se zloći, slavi smeh i ljubav i pruža šansu za iskupljenje i najokorelijem mrgudu. No i pored destrukcije ozbiljnosti i parodiranja horora, ona uspeva da sasvim efikasno izgradi neophodnu napetost u ovom kratkom, ali dinamičnom i nepredvidljivom romanu.
Razigrane ilustracije Jitke Petrove daju svemu tome posebnu draž i čine sastavni deo celokupnog doživljaja, a tu su i autorkine grafičke i tipografske zezalice, poput direktnih obraćanja čitaocu kroz tekst u drugoj boji, eufemističkih prevoda Bebiroginih psovki u italiku itd. Na to se prilično efektno nadovezao i prevod Marije Ilić. Pokvarni dom je češki prpošna, dražesno uvrnuta i neodoljivo anarhična poslastica za svu decu koja obožavaju horor komedije.

muški lik: Tvrtko Štetković, Zlobertin submisivni muž, tokom romana doživljava oslobođenje i emancipaciju, postavši istinski junak svoga i tuđih života.
ženski lik: Ogromna i naprasita Škrgutka, odana tetka Strahoždera i Grozožderke, za ovo dvoje dece prevrnuće nebo i zemlju i nikako joj ne valja stati na put.
epizodni lik: Przzvoljak, đavolak koji bane u Pokvarni dom kao klasični bully, ali pod uticajem dobrote ostalih vaspitanika doma postaje jasno ono što je Fišerova predivno formulisala za njega: “Nije on đavo preobučen u dobrog dečka, on je dobar dečko s tankom pokoricom đavola jer se boji dede iz pakla…” – retko dobar opis psihološkog mehanizma transfera agresivnosti u porodici.
odnos: Veza između Pima, novootkrivenog brata Strahoždera i Grozožderke, i njegovih/njihovih roditelja, opisana kroz nevidljivu nit ljubavi i brige koja spaja srca roditelja i sina, ali koja nekad suviše ograničava razvoj i sputava slobodno disanje.
scena: Cela uzbudljiva završnica romana u kojoj Škrgutka kreće u akciju, od njenog bacanja cokule u kačamak, preko borbe s omađijanom stolicom, do presecanja te nevidljive niti koja je gušila Pimove grudi.
zanimljivosti: Ovaj vrcavi, dinamični i vrlo zabavni roman dobitnik je nagrade za najbolju dečju knjigu 2014. godine napisanu na češkom jeziku.

emocije: 7
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala: Danijela Fišerova (1948)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Danijela Fišerova
naslov: POKVARNI DOM
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0387-0
format: 18×22,5 cm
broj strana: 117
povez: tvrdi
pismo: ćirilica
ilustracije: Jitka Petrova
prevod sa češkog: Marija Ilić
originalno izdanje: Daniela Fischerová, Pohoršovna, 2014.

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra i sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Sve je u redu

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji maloletni muški lik
– najbolju originalnu naslovnu stranu

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji roman za mlade
– najboljeg negativca

radnja

U ovom kolažno-mozaičkom romanu bez klasičnog linearnog toka upoznajemo se s povezanim i isprepletenim sudbinama nekoliko sadašnjih tinejdžera i njima bliskih odraslih, pa čak i s jednim kučetom koje takođe povezuje sve te likove i sudbine.

komentar

Najnoviji roman Jasminke Petrović Sve je u redu možemo opisati kao zbirku međusobno povezanih kratkih priča, čije čitanje nas održava u stanju permanentne uzbuđenosti zbog stalnih iznenađenja i mnoštva dirljivih otkrića o likovima. Čak i u zemljama sa znatno jačom tradicijom omladinskog romana nisu baš česti ovakvi eksperimenti sa strukturom, u koje se autorka ovde upustila vrlo hrabro, sasvim prirodno, sve vreme intrigantno i u konačnici umetnički trijumfalno.

Ispovesti njenih junaka nekad su date u formi pisama, nekad kao SMS poruke, pesme, unutrašnji monolozi i druge vrste iskaza, i kroz njih se susrećemo s ličnim dramama visokog intenziteta. Ovde kao čitaoci bivamo ubačeni u vrtlog nesređenih porodičnih odnosa, lične tragedije za koje likovi sami sebe okrivljuju, seksualno zlostavljanje maloletnika, teške bolesti, nesnalaženje u drugoj zemlji, okrutno vršnjačko zlostavljanje, nacionalnu i versku netrpeljivost, maloletničku trudnoću, izbeglištvo i razne druge vrste nedaća koje mogu da zadese mlade u formativnim godinama.

Svi delovi u kojima pratimo misli i unutrašnji svet tinejdžera zvuče vrlo autentično i potresno, oslikavajući višedimenzionalne likove koji imaju i svoje duboke ponore i zvezdane uzlete. Iskreno humanističko interesovanje i fascinacija Jasminke Petrović adolescentima toliko su snažni da je ona likove tinejdžera ovde prikazala na momente čak plastičnije i ubedljivije od nekih odraslih likova, koji su ponekad poslužili više kao spoljni naratori koji povezuju niti priče. Ali naravno, u celoj ovoj dramskoj tapiseriji nije lako ni odraslima, koji se neretko ne snalaze baš najbolje kao roditelji, a ni kao bračni partneri; imamo ovde boksera koji plače, sveštenika koji ne reaguje uvek tolerantno, majku koja ujutro prvo gleda kakvo je vreme kod sina u Vašingtonu, pa tek onda kroz sopstveni prozor…

Svi likovi u ovom romanu ključaju od neke svoje unutrašnje muke, baš kao u ilustraciji Boba Živkovića na naslovnoj strani, ali veličina Jasminke Petrović kao autorke je u tome što sve te muke, pa i rđave postupke svojih junaka svih generacija, ona slavi kao sastavni deo života i individualne potrage za ljubavlju i slobodom, gde su greške obavezni deo procesa. Na početku romana nalazi se autorkina posveta “vama koji tragate za slobodom”, a ta potraga ima mnogo raznih oblika i neočekivanih otkrovenja, i može da deluje inspirišuće i oslobađajuće i na druge ljude iz okruženja, takođe okovane svojim sopstvenim neslobodama. I pritom, kao što kaže mama Đorđa iz romana, ne moramo svi ni da umemo da letimo, evo pingvin ne leti ali je pretvorio krila u peraja pa pliva bolje i od riba.

Toliko autorske topline, čovekoljublja, razumevanja i ljubavi prema svojim likovima zaista se retko sreće. Sve je u redu predstavlja uzbudljivu i sasvim nepatetičnu himnu traganja za ličnom slobodom i razvojem, kao i odu svakodnevnom herojstvu i stoicizmu u nošenju sa životnim nedaćama.

video intervju Knjigoskopa s autorkom o knjizi Sve je u redu

muški lik: Mladi bogoslov i maloletni roditelj Vukan, autor naslovnog slogana romana.
ženski lik: Petnaestogodišnja Sanja koja se bori protiv raka i planira osnivanje benda.
epizodni lik: Brat Sirijca Otmana, koji je prebegao iz Damaska do Norveške na biciklu preko Rusije i polarnog kruga.
odnos: Neočekivano razumevanje između budiste Đorđa i pravoslavca Vukana, pronađeno na gomili đubreta iza kontejnera.
scena: Doček Nove godine u staračkom domu, s navijačkim transparentom DRGI PENZIONERI SREĆNU NOVU GODINU ŽELE VAM GROBARI, sa sve slovnom greškom u prvoj reči.
citat:
Mama, tata, sve je u redu,
neko ima medu,
nekog plaši mrak,
ja dobila rak.
Možda mi je pamet popila svraka,
ali znam da sam mnogo jaka i opaka.
(Sanjina bolnička pesma)

emocije: 9
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala: Jasminka Petrović (1960)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Jasminka Petrović
naslov: SVE JE U REDU
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0448-8
format: 21 cm
broj strana: 112
povez: meki
pismo: latinica (sa delovima na ćirilici)
naslovna strana: Dobrosav Bob Živković

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Ta mržnja koju seješ

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji roman za mlade
– najbolji maloletni ženski lik

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji punoletni muški lik
– najbolji punoletni ženski lik
– najboljeg negativca
– najbolju originalnu naslovnu stranu

Crna tinejdžerka Star jedini je svedok ubistva svog najboljeg druga Kalila, koga je bez povoda ustrelio beli policajac sa značkom br. 115. To stavlja Star u centar usijanih rasnih napetosti u getu gde živi, a njene izjave pred sudom i u medijima direktno se odražavaju na bezbednost njene porodice i celog geta. Star je pod velikim emocionalnim stresom zbog tragične smrti najboljeg druga koji je iskrvario na njenim rukama, kao i zbog ogromne odgovornosti koju mora da preuzme svojim svedočenjem o tom događaju. U svemu tome ima podršku svoje velike porodice – ali i dečka belca, s kojim se smuvala u mirnoj belačkoj školi u koju su je roditelji upisali nakon što je sa deset godina videla kako joj najbolja drugarica gine na ulici od gangsterskih metaka.

Ta mržnja koju seješ, debitantski roman mlade crnačke autorke Endži Tomas, tematski je jedan autentični roman o životu u zapostavljenim crnačkim kvartovima u SAD, o rasnim predrasudama i napetostima, kao i o bolu koji donosi ulično nasilje – dakle, jedan pravi geto roman. Njegov veliki kvalitet je to što je potpuno operisan od reperske socijalne patetike; ovo je jedan odličan liberalno hrišćanski roman o porodici. Sve ozbiljne stvari koje se u njemu dešavaju prelamaju se kroz (poveću) porodicu glavne junakinje i pokreću duboke emocije između njenih članova, koji su svi jedni drugima podrška.

Kroz odnose u Starinoj porodici upoznajemo lice i naličje Garden Hajtsa, jedne tipične lokalne zajednice (srpski: kraj, komšiluk) sa većinski crnačkim stanovništvom iz niže klase. Naličje ovakvih kvartova/geta je ono što čini dominantnu javnu sliku o njima: ubistva, droga, policijska brutalnost, porodično nasilje, siromaštvo i beznađe. Međutim, Endži Tomas nam ovde pokazuje i nepoznato lice Garden Hajtsa, mnogo vedrije ali nedovoljno vidljivo, zasnovano na vrednostima kao što su: osećaj zajedništva, porodična lojalnost, ljubav, miroljubivost, dobrota, vera u budućnost. Čak je i pitbul Starine porodice jedan hipi dobrica. Ta mržnja koju seješ je priča o jednoj crnačkoj porodici koja se iz geta uzdigla do srednje klase i mogućnosti za bolji život negde drugde, ali njeni osnivači su sada, u svojim zrelim tridesetim godinama, rastrzani između planova za bolju budućnost i lojalnosti starom kraju.

Nisam uspeo da saznam da li taj Garden Hajts stvarno postoji i u kom je gradu, ali to nije ni najmanje bitno, jer je on ovde očito univerzalni simbol. Autorka je uspela da stvori veoma plastičnu sliku ovog napaćenog kvarta, koji je dobio karakterizaciju skoro kao književni lik: nekad mnogo nežan, nekad brutalan, problematičan i sklon samouništenju, ali i s potencijalom za samoisceljenje. Ono što čini taj potencijal za samoisceljenje jeste upravo ljubav, koja je glavna tema ovog romana sa mržnjom u naslovu.

Ljubav pokreće Starinu porodicu i, za razliku od nekih drugih porodica, ona je ljubavlju blagoslovena. U njenoj porodici se greške uviđaju, priznaju i praštaju, a svojim bližnjima se uvek daje podrška. Tako je i Starina majka oprostila njenom ocu vanbračnog sina Sevena, kog je prihvatila kao svog. Star ima jednog mlađeg brata sa istim roditeljima i jednog starijeg sa istim ocem; njen polubrat Seven ima i druge dve polusestre, sa istom majkom. U romanu vlada opšta rodbinska izmešanost, tu je i gomila tetaka, baba, gospođa i ujaka, pa u prvom delu nije uvek lako pohvatati ko je kome šta. Pritom su porodične uloge često zamenjene, pa neretko baba funkcionalno igra ulogu mame, a ujak tate. Ono što izrazito obeležava tu veliku zajednicu jeste čvrsto osećanje lojalnosti i solidarnosti – stvari u koje autorka romana najdublje veruje.  Mogu da ti se dese razne teške stvari u životu, od gubitka deteta ili unuka do toga da ti spale radnju od koje živiš, ali u takvoj mreži ljubavi uvek ćeš moći da računaš na pomoć bližnjih.

Politička dešavanja su važan deo romana, jer to tako mora da bude kad je reč o rasnim nejednakostima i nemirima. Međutim, veština autorke izdiže Tu mržnju koju seješ daleko iznad nivoa političkog pamfleta. Kao sjajna baštinica dobre američke škole kreativnog pisanja, Endži Tomas je precizan posmatrač, ume da bude empatična sa likovima, da pribeleži upečatljiva razmišljanja, osećanja i situacije, i da napiše dobre dijaloge. Njeno pripovedanje u prvom licu, iz ugla šokirane crne šesnaestogodišnje štreberke, potpuno je uverljivo. Nije ni čudo što se sprema ekranizacija ovog romana; ima scena koje potpuno možete da zamislite kao filmske i dijaloga koji mogu u celosti da se prenesu u filmski scenario.


Amandla Stenberg je viđena za ulogu Star u ekranizaciji THUG

Roman uspeva duboko da nas uveri u ozbiljnost rasnih napetosti i obostranih predrasuda, ali izbegava generalizacije; u njemu se sjajne i odvratne osobe mogu naći i među crncima i među belcima, baš kao i među policajcima i među mladim dilerima. Autorka nikome ne sudi i može da razume i vrlo destruktivne emocije, jer sve je to ljudski. Njen roman je toliko hrišćanski da se i u pogovoru na kraju ona na prvom mestu zahvaljuje Bogu. Bio vernik ili ne, čitalac potpuno poveruje njenoj etici, i to je neosporna veličina i majstorstvo ovog debitantskog ostvarenja.

Naravno, i ovde bi čitalac našao stvari na koje može da se požali, pa tako ovde glavni odrasli likovi, Starini roditelji, deluju suviše ostvareni, mudri, puni razumevanja, otvoreni, pravični i nepogrešivo socijalno i emocionalno inteligentni. Takvi se generalno baš retko sreću. Na sličan način je i Starin beli dečko Kris možda malo too nice. Likova je ovde jako mnogo, vrlo su živi i prilično lepo vođeni, ali su neki od njih, poput Kalilove bake, možda malo nepravedno napušteni u nekom trenutku romana. Takođe, čini mi se da nije baš najjasnije rešena motivacija Hejli, Starine bivše najbolje bele drugarice. Stiče se utisak da je ispala stereotipni prikriveni rasista, no zanima me kako ju je Endži Tomas zaista videla, a nisam siguran da sam ukapirao.

No mimo tih detalja, THUG je snažan roman koji se na autentičan način bavi rasnim nasiljem u SAD, koristeći ga kao pozadinu za portret jedne porodice koja se iskreno trudi i jedne devojke koja je shvatila šta je hrabrost. U njemu se na svakih pedesetak strana nalazi neka scena ljudske dobrote koja ozbiljno potera na šmrcanje, a na kraju čitanje završite s radosnim osećanjem da i na zgarištu može cvet da nikne i da su ljudi vredni ljubavi. Kud ćete lepšu stvar za čitanje!


mladi fanovi predstavljaju ovu knjigu u Američkom kutku

ženski lik: OK, stoji sve to da je Starina mama Lisa možda malo suviše savršena, ali ko ne bi želeo baš takvu majku, živu lavicu?
muški lik: Starin najbolji drug i prva simpatija Kalil, jedan vrlo fin momčić u jednom vrlo nesrećnom okruženju, čija tragična senka je bolno prisutna tokom celog romana.
epizodni lik: Kenija, polusestra Starinog polubrata Sevena, nadrkana geto divljakuša koja je dugo odbijala da prihvati Star kao deo proširene porodice, ali je dala vrlo bitnu podršku odluci Star da progovori i kaže sve što zna, čak i kad je to išlo na štetu Kenijinog rođenog oca, lokalnog narko bosa. / počasno pominjanje: Aješa, Kenijina majka, dezorijentisana narkomanka koja zanemaruje svoju decu, ali ih na kraju pusti na slobodu i još se podmetne da zbog toga popije zverske batine od njihovog oca.
odnos: Big Mav i Karlos, Starin otac i ujak, među kojima kroz ceo roman sevaju ljubomorne varnice zato što je ujak potpuno nadomestio oca tokom one tri godine Starinog najranijeg detinjstva koje je njen pravi otac odrobijao; Big Mav je posle nadoknadio te tri godine i časno poneo svoju očinsku ulogu, ali ujka Karlos je zauvek ostao kao drugi ćale, iako je policajac.
scena: Poseta Starine porodice Kalilovoj baki posle pogibije njenog unuka – momenat kada ovaj roman, već na 58. strani, počinje da vam steže grlo i rosi oči.
zanimljivosti:
Roman je pun referenci na hip-hop kulturu, a osnovna inspiracija autorke je muzičko i aktivističko nasleđe Tupaka Šakura. Inače, Endži Tomas i sama ima aktivno repersko iskustvo.
Pored Tupaka, drugi veliki izvor kulturoloških referenci u ovom romanu je Hari Poter, koji takođe govori o rasizmu. Star koristi posteljinu sa znakom Sliterina, hogsvortske kuće koja joj je omiljena zato što su sliterinci puni para.

emocije: 10
zabava: 8
stil: 10
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

 

* * *

ona je ovo napisala: Endži Tomas (1988)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Endži Tomas
naslov: TA MRŽNJA KOJU SEJEŠ
izdanje na srpskom: Urban Reads, 2017.
ISBN: 978-86-89565-48-5
format: 13×20
broj strana: 348
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Dragan Lončar
prevod sa engleskog: Miloš Petrik
originalno izdanje:
Angie Thomas, The Hate U Give, 2017.

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Priča za biće vremena

radnja

Posle gubitka očevog prestižnog posla u Silicijumskoj dolini, šesnaestogodišnja Nao mora da se iz SAD vrati s porodicom u Japan. U tokijskoj gimnaziji se nikako ne snalazi, žrtva je užasnog vršnjačkog maltretiranja i, poput svog slomljenog oca, planira samoubistvo. Pre tog čina počinje da piše dnevnik posvećen svojoj fascinantnoj prabaki Điko, budističkoj monahinji.

Desetak godina kasnije, posle razornog cunamija, okean donese dnevnik mlade Nao iz Japana do jednog kanadskog ostrva na Pacifiku, gde ga pronalazi sredovečna književnica Rut. Od tog momenta prepliću se dve glavne paralelne radnje romana: jednu radnju čine dešavanja koja u svom dnevniku opisuje Nao, u prvom licu; u drugoj radnji pratimo Rut i njenog muža Olivera, koji čitaju pronađeni dnevnik i preko njega postaju uvučeni u životnu dramu tinejdžerke Nao, s posledicama i po sopstveni brak.

komentar

Kao što i sam naslov daje naslutiti, Priča za biće vremena (A Tale for the Time Being) kanadsko-japanske autorke Rut Ozeki vrlo je ozbiljan i prilično zahtevan filozofski roman. U njemu se uspostavlja spiritualna transkulturalna veza između zrele kanadske književnice u stvaralačkoj krizi i zlostavljane japanske tinejdžerke na korak od samoubistva. Obe vezuje kulturološka podeljenost između Japana i Amerike i problem uklapanja u aktuelnu sredinu, kao i niz drugih razmišljanja i dilema. Ozeki prepliće njihove dve priče u vrlo složenu celinu kroz koju pretresa nekoliko krupnih filozofskih i etičkih pitanja, no srećom to roman ne čini teško probavljivim, jer sve vibrira, pluta na snažnim emocijama i garnirano je zrncima životnog humora.

Vreme je ključna tema ovog romana – potraga za smislom sadašnjeg trenutka, potraga za svojim sada. Nao nije slučajno dobila to ime – tako Japanci izgovaraju now na engleskom, dakle sada. Ljudi i sve što postoji na svetu definisani su u ovom romanu kao bića vremena, koja imaju svoj vremenski opseg postojanja. Vreme je u ovom romanu na najrazličitije načine izuvijano i izukrštano, kroz dodirivanje i prožimanje dešavanja iz različitih godina i na raznim mestima. Jedan od ključnih momenata u romanu je kad Nao, čiji dnevnik počinje opisom događaja iz prošlosti, tokom pisanja stigne do svog sadašnjeg trenutka – kad i bukvalno pronađe svoje sada, u momentu dok se nalazi pred definitivnim odustajanjem od života.

 

U romanu se ne štedi na fantastici. Kad Nao pukne pod pritiskom bullying-a, ona se popne na školsku klupu i zavrišti tako da njenim zlostavljačima šikne krv iz bubnih opni (malo manga preterivanja nije na odmet). Nao najnormalnije komunicira sa duhom svog deda-ujaka, mladog mirovnjaka i nadarenog intelektualca koji je poginuo kad je prisilno regrutovan u kamikaze. Tekst na poslednjim stranama Naoinog dnevnika u jednom trenutku naočigled Rut nestaje iz sveske, da bi se kasnije opet pojavio, ali sa drugačijim završetkom. Tu je i misteriozna japanska vrana, koja se na Rutinom kanadskom ostrvu pojavila istovremeno sa prispećem Naoinog dnevnika, i za koju se ispostavlja da zapravo motri i čuva Rutin brak.

Ovaj roman je neočekivano zanimljiv i čitljiv esej o vremenu, paralelnom univerzumu i slobodi izbora, ali to nije njegov glavni kvalitet. Ono što ga vozi kao materijal za čitanje jeste njegovo efektno bavljenje temama ljubavi i okrutnosti. U romanu postoji srodstvo u zlostavljanju između Nao i njenog deda-ujaka: nju su školski vršnjaci boli makazama, palili cigaretama i pokušali da je siluju; njemu su vojni treneri mesecima zverski lomili zube i kosti u logoru za obuku kamikaza. Stvari kroz koje su njih dvoje prošli kao žrtve nasilne strane ljudske prirode duboko su ih obeležile. Kontrast između tih događaja i miroljubivog porodičnog zaleđa iz kojeg oboje dolaze čini ovaj roman posebno potresnim.

Roman možemo posmatrati i kao kompetentan uvod u japansku kulturu, iz kojeg saznamo i mnogo fascinantnih stvari o životu u Japanu za vreme fašističkog režima. Po tom bavljenju običnim ljudima pod fašizmom Priča za biće vremena donekle podseća na svojevrsnu japansku verziju Kradljivice knjiga Marka Zusaka. U svom kanadskom toku, roman je i esej o spisateljskom kreativnom procesu (Rut i njen muž iz romana zapravo su autorka i njen muž u “stvarnom životu”), dok u svojoj završnici roman intrigantno pretresa i vrlo zanimljivu temu digitalne anonimnosti na netu. Potpuno jedno šareno, višeslojno, obuhvatno i bogato ostvarenje.

Rečenice Rut Ozeki su smirene i bez egzaltacije, ali upravo ta suzdržanost snažno potcrtava emociju koja se opisuje. Sasvim je očigledno da je ovde autorka jedna zen monahinja (Rut Ozeki se zamonašila tri godine pre objavljivanja ovog romana) – ne samo po temama i tonu, već i po načinu pripovedanja. Priznajem da sam imao problema sa koncentracijom na prvih dvesto strana, dok se situacija prilično polako montirala, jer autorki se nigde nije žurilo, i pritom sam morao da krčim put kroz šumu podataka, reči i imena iz japanskog jezika i kulture (ceo roman ima ukupno 167 fusnota, mahom tumačenja reči na japanskom, ali i pojmova iz kvantne fizike). No čitalački trud dobija nagradu tamo negde posle dvestote strane, kada kreće ređanje sve snažnijih i snažnijih scena i otkrivanje fascinantnih detalja iz porodičnih biografija, i tu onda priča počinje da melje čitaoca, nežno ali nezaustavljivo. Tome doprinosi i činjenica da je Ozeki velemajstor za izgradnju napetosti i plasiranje zlokobnih najava koje vuku na dalje čitanje – a ovaj roman je pun istinski teških situacija. Srećom, svaka od njih ima svoje opravdano mesto, Ozeki ih servira vrlo pristojno i uglavnom ih ne koristi kao povod za patetiku.

Tekst na momente ima težnju da skrene u dominantno pedagoške vode, iz silne želje autorke da kaže što više o Japanu, zen-budizmu, kvantnoj fizici, vegetaciji pleistocena i drugim akademskim temama o kojima razmišljaju njeni pametni likovi. Ume to mestimično da pridavi čitaoca, ali u konačnici nimalo ne kvari buran čitalački doživljaj, jer Rut Ozeki poseduje suptilno umeće da nam na finjaka uvali razornu krvožednu dramu. Možda sam očekivao neki snažniji klimaks na kraju romana, umesto smirenog oticanja drame u razne rukavce paralelnih svetova, pa sam čitanje završio neočekivano suvih očiju – ali možda je to i bio autorkin cilj, da stvari mirno prihvatimo.

ženski lik: Bez ikakve dileme to je Naoina prababa Điko, budistička monahinja od 104 godine koja ima supermoć da kod ljudi probudi dobro i unutrašnji mir, i koja je svojim trajanjem i sama metafora za vreme.
muški lik: Kamikaza Haruki, briljantni i perspektivni mladi intelektualac i pacifista, regrutovan protiv volje, koji se sa 19 godina dobrovoljno prijavljuje na samoubilački let kako bi obezbedio ratnu penziju za majku i mlađe sestre.
epizodni lik: Prodefiluje ih mnoštvo i stvarno je teško nekog posebno izdvojiti, pa neka moj izbor padne na antropomorfnu japansku vranu koja spasava dušu posustaloj književnici Rut.
odnos: Nao i Rut, koje si telepatski uzajamno šteluju narušeni balans u životu, sa vremenskim razmakom od dvanaest godina.
scena: Scena seksualnog i elektronskog nasilja nad Nao u školskom WC-u svakako je jedan od najsnažnijih momenata romana.

zanimljivosti:
Ljubiteljima mačaka ovaj roman će biti posebno interesantan zbog istaknute uloge koje u njemu imaju dve mačke.
Pred kraj Drugog svetskog rata, japanska ratna vlada je porodicama poginulih kamikaza slala kutije u kojima se nalazila samo cedulja na kojoj piše “ostaci”, kao zamena za fizičke ostatke koji nisu mogli da budu nađeni.

emocije: 10
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 9

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je napisala ovu knjigu – Ruth Ozeki (1956)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Rut Ozeki
naslov: PRIČA ZA BIĆE VREMENA
izdanje na srpskom: Booka, 2015.
broj strana: 479
povez: broširani
format: 20 cm
pismo: latinica
originalno izdanje: Ruth Ozeki, A Tale for the Time Being, 2013.
prevod sa engleskog: Aleksandar Milajić
naslovna strana:
Ivan Benussi
ISBN: 978-86-88335-52-2

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image