Riko – to sam ja!
Iako sam 40-ak godina starija, u tom sam se dječaku prepoznala. Tako su mi poznate njegove bingo kugle u glavi koje se ustrče i počnu sudarati kada se mozak trudi povezati informacije!
Često sam se pitala je li sa mnom sve u redu kada mi treba više vremena da povežem i shvatim neke stvari koje ljudi iz moje okoline tako brzo ukapiraju i sve im u trenu postaje jasno. Možete li malo sporije, ne razumijem vas – moje je često nepostavljeno pitanje. Riko ga se ne stidi postaviti. Svjestan je svojeg nedostatka ali hrabar i izravan u traženju razumijevanja. On je istinski borac za prava drugačijih i skreće nam pažnju na njihovu potrebu za jasnijom komunikacijom. To što baš nismo bili na tavanu kada je Bog dijelio nadarenost za prostornu orijentaciju ne znači da smo lošiji ljudi i da zaslužujemo porugu. Isto tako, to što nam treba više vremena da nešto razumijemo ne znači da ne možemo naučiti, samo svojim tempom.
Riko ima svoju fotelju za razmišljanje, ja nemam baš fotelju, ali mi, kao i njemu, treba vrijeme koje ću provesti sama sa sobom da primirim bingo kugle u glavi i pospremim ih na prava mjesta. Drugi to odrađuju u hodu i, zapravo, što su većem stresu izloženi i većem bombardiranju informacijama, tim žustrije reagiraju, povezuju prijašnje informacije, iskustvo, spoznaje, s ovim novim i reagiraju u trenutku. Riko i ja smo u toj situaciji totalno zablesirani.
Riko ima i super majku koja mu dozvoljava da se razvija u skladu s mogućnostima i koja nije previše zaštitnički nastrojena… osim što je birala stan od kojeg su, za život važni objekti poput škole ili trgovine pravocrtno udaljeni kako Riko ne bi zalutao i što pri prvom susretu otvoreno govori ljudima da je njezin sin drugačiji.
Stvorila je Riku sigurnu okolinu koja mu ne izaziva stres i frustraciju kako bi mu omogućila svakodnevno funkcioniranje. Svojom tihom podrškom mu je pružila priliku da raste. Upravo iz razloga što je znao da se ima gdje vratiti u sigurnost, usudio se upustiti u istraživačku avanturu koja je od njega zahtijevala da ode na drugi kraj velegrada što je izuzetno zahtjevan i složen zadatak za dječaka poput njega.
Mi, roditelji, od Rikove majke imamo priliku naučiti da ne trebamo djeci servirati gotova rješenja već im samo stvoriti sigurno okruženje i spoznaju da smo tu kada nas zatrebaju. Tada će se usuditi istraživati – i sebe i svoju okolinu.
Divan je i odnos Rika i susjede Daling koju Riko povremeno posjećuje kako bi joj rastjerao „sivo raspoloženje“, dok je ona uvjerena da pomaže njemu time što su njena vrata za njega uvijek otvorena kada je sam i kada mu je dosadno. Lijepo je upravo to što su usmjereni na uzajamno pomaganje prikriveno potrebom da otjeraju vlastiti osjećaj usamljenosti i dosade. U tom odnosu ne znaš tko kome više pomaže – dijete odrasloj osobi ili obrnuto.
Riko je znatiželjno, uporno i hrabro dijete koje se suočilo sa svojim nesavršenostima i unatoč njima super funkcionira. Sretna sam što sam ga upoznala i što nisam jedina na svijetu sa ršumom bingo loptica u glavi.
Feodora Gubaš
* * *
on je napisao ovu knjigu – Andreas Štajnhefel (1962)
* * *
OPŠTI PODACI
ISBN: 978-86-7720-120-3
izdanje na srpskom: Odiseja, 2014.
originalno izdanje: Andreas Steinhöfel, Rico, Oskar und die Tieferschatten, 2008.
prevod: Spomenka Krajčević
broj strana: 170
ilustracije: Peter Šesov (Peter Schössow)
najpovoljnija kupovina: sajt izdavača
* * *
Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook strane, Instagram profila i YouTube kanala.
