Category Archives: duhovne vrednosti

romani u kojima se razmatraju osnovne životne vrednosti i principi, ljubav, duhovnost i odnos prema univerzalnom

Princezin zakon / Princezina medalja

Sofiji se rasklima mlečni zub i ona upadne u paniku, ali niko je ne shvata suviše ozbiljno: ni njeni roditelji, inače kralj i kraljica, ni dadilja Ana, pa ni Anina simpatija, brkati stražar Petar. Sofija posebno voli da zagovara Petra dok je on na straži i mora da ćuti, pa je Petar prinuđen da prekrši pravilo službe, u pokušaju da joj objasni neke prirodne i društvene zakone.
Sofijin problem sa zubom čini se nerešiv i čitav dvor dospe u vanredno stanje. Problem spontano rešava bezubi Stefan koji dođe da joj zakrpi probušenu gumu na biciklu. On tako postane dvorski heroj i sprijatelji se sa Sofijom. Shvativši da je dugo bila bez prijatelja, ona proglasi svoj zakon da nijedno dete ne sme da raste bez druge dece, pa sa Stefanom ode na kolače.

* * *

Sa svojih šest godina Sofija već spava sama u sobi i volela bi da joj u mraku svetli mobilni, koji joj još nije dozvoljen. Zato zavidi dadilji Ani što se preko mobilnog dopisuje sa zapovednikom Petrom. Koristeći krišom tuđ mobilni u hodu, Sofija padne i povredi se, ali joj umesto kazne mama kraljica ponudi korišćenje mobilnog ukoliko napiše dobre razloge za to. Tako se Sofija potrudi da napiše svoj prvi nevešt sastav. Kao nagradu, dobije mogućnost da koristi mamin telefon ili tatin kraljevski tablet svakog dana od 10 do 10:45, ali bez pomeranja termina i nadoknađivanja propuštenog.
Naravno, pokazaće se da će se uvek baš u tom terminu pojaviti neke mnogo zanimljivije stvari, žurke, druženja, igre i takmičenja. U jednom takvom takmičenju Sofija će zaraditi i jednu posebnu štipaljku kao medalju.

Posle sjajnog Sazvežđa violina, Vesna Aleksić nas je ove godine obradovala još nekim novim naslovima, ovaj put za sasvim drugu ciljnu grupu. Princezin zakon i Princezina medalja su dva mini romana vezanog sadržaja, zapravo mini serijal sa šestogodišnjom princezom Sofijom u centru. Čak se i Sofija na ilustracijama u drugom nastavku pojavljuje bez zuba kog je imala u prvom nastavku. Sofija formalno jeste princeza i njeni roditelji jesu kralj i kraljica, ali to je ovde samo od uzgrednog značaja i tu, osim malog boljeg životnog standarda, nema nikakvog posebnog glamura ni protokola. Sofijina kraljevska porodica je toliko obična da ovde kralj i kraljica mogu da se shvate kao opšta metafora za brižne i deci naizgled svemoćne roditelje. Čak i dvorska dadilja Ana može da bude nečija tetka značajna za neki period razvoja. A Sofija je zaista princeza po tome što je svima oko nje očigledno važna, što je i osnov njenog srećnog detinjstva.

Sofija upoznaje svet i spontano uči o odnosima među ljudima, a u tome joj rado i dobronamerno pomažu odrasli i deca iz okruženja. Vesna Aleksić ovde uzbudljivo i duhovito opisuje haotične dečje dane, pune jakih doživljaja i svetski važnih utisaka, kroz koje prošetavaju razni zanimljivi glavni i epizodni likovi, svaki od njih ostavljajući neki svoj trag. Kroz interakciju s njima, Sofija uči veoma značajne stvari: o postojanju prirodnih zakona i društvenih ograničenja; o značaju i lepoti druženja uživo; o prijateljskom otkrivanju pozitivnih ljudi… Posebno je važno to što Sofija nauči koliko su važne igre na fiktivnom planu, kroz zamišljanje stvari kao da su nekakve drugačije. To kao je Sofiji neophodno da proživi i isproba neke zamišljene važne situacije, što je suština dečje igre. Vesna Aleksić jako lepo navodi Sofiju da se igra kao svako zdravo dete.

Ovaj zanimljiv par mini romana nastao je u okviru saradnje Kreativnog centra i projekta VIP Maštalice, kao neka vrsta storytelling međukoraka između slikovnice i romana. Priča je prilično jednostavna, ima malo strana (43) s puno ilustracija, ali tu se ipak dešava mnogo toga i ima sasvim solidna količina teksta – ima tu i za iskusne odrasle dobrih pola sata čitanja. Prijatnom čitalačkom doživljaju doprinose tople i elegantne ilustracije mlade Užičanke Bojane Stojanović (1994), zahvaljujući kojima je edicija o princezi Sofiji dobila nagradu za najlepšu dečju knjigu ovogodišnjeg Beogradskog sajma knjiga.

Princezin zakon i Princezina medalja su idealne priče za čitalačke početnike koji dobijaju stalne zube i aktivno uče o svetu oko sebe, želeći da budu njegov ravnopravan deo. Mogu da funkcionišu kao duže priče pred spavanje, mali audio romani ili laka forma za početno samostalno čitanje. Dobro odmerena i znalački iskorišćena forma.

muški lik: Stefan, spontani i iskusni kreza koji Sofiju nauči kako da se nosi sa gubljenjem zuba i dramom rastenja.
ženski lik: Lojalna dadilja Ana, kraljičina saveznica u vaspitavanju Sofije.
epizodni lik: Upečatljiva kuma Badžojla, sa gavranom na ramenu i strogim psom Ruzmarinom.
odnos: Između Sofije i kraljice, odgovorne mlade majke koja svoju ćerku uči pravoj meri između zadovoljavanja želja i postojećih ograničenja.
scena: Kad Sofija začikava zapovednika Petra dok drži stražu.
citat: “… deci treba dati svega, ali samo u određenim dozama, kao sirup za kašalj.” (savetuje kuma Badžojla kraljicu)

emocije: 8
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 10

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Vesna Aleksić
naslovi: PRINCEZIN ZAKON i PRINCEZINA MEDALJA
izdavač: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0588-1 i 978-86-529-0589-8
format: 16×20 cm
broj strana: 43
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Bojana Stojanović

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Devojčica iz svetlucave doline

Crvenokosa Tonje provodi srećno detinjstvo u pitoresknoj norveškoj zabiti. Sreću joj kvari jedino odsustvo druge dece u dolini u kojoj živi. Zato je njen najbolji i najverniji drug stari Gunval, koji joj je bio kum na krštenju. Njih dvoje se druže po ceo dan i pričaju o svemu, a Gunval pritom rado zasvira violinu. Posebno ih vezuje zajednička strast prema sankama: Gunvalova da ih pravi, a Tonjina da ih vozi i isprobava.

Tonjina svakodnevna rutina poremeti se kad u obližnji rekreacioni kamp, inače rezervisan samo za odrasle, prvi put stigne troje dece, s kojima se Tonje brzo sprijatelji, iako je sve zapravo počelo jednom čudnom tučom. Drugu krupnu promenu u Tonjinu dolinu unosi vest o smrti Gunvalove bivše devojke, koju on iz nekog razloga nikad nije pominjao Tonji.

Prilikom jedne nezgode Gunval slomi kuk i mora na operaciju, a njegovo imanje zaposeda ogromna mrzovoljna žena Hajdi, koju svi u kraju poznaju, a Tonje je u čudu kako to da joj Gunval ni o njoj nikad nije pričao. Nevolja nastaje kada Gunval, misleći u bolnici da će umreti, prepiše toj zagonetnoj Hajdi svoje imanje, a ona čvrsto reši da ga proda omraženom vlasniku kampa za odrasle. Ali Tonje ne odustaje tek tako od borbe za Gunvalovo imanje.

Devojčica iz svetlucave doline je drugo remek-delo norveške autorke Marije Par kojim nas je obradovao Kreativni centar, pored mog omiljenog Srca od vafla. Oba njena romana su s neverovatnom lakoćom osvojila kod mene maksimalnih 10 poena za emocionalnost, jer se sastoje od nezaustavljivog niza scena koje bubre snažnim osećanjima likova svih uzrasta, dovodeći u završnici do erupcije koja teško može da prođe bez čitalačkih suza. Svoje pripovedačko tkanje autorka nam podastire stilski vrlo nenametljivo, ali i neumoljivo nas sve vreme hvatajući za knedlu u grlu, usput ređajući fine životne mudrosti o odnosima među ljudima. Devojčicu iz svetlucave doline sam pročitao u jednoj noćnoj vožnji autobusom, pri čemu je celo veče jedino upaljeno svetlo u busu bilo iznad mog sedišta; kad sam završio čitanje, brže-bolje sam ugasio svetlo da ostali putnici ne bi videli na šta ličim posle čitanja.

              

I ovde je glavni lik jedna svojeglava nordijska devojčica, samo što, za razliku od Lene iz Srca od vafla, Tonje nije namrgođena i ćutljiva, već vesela, bučna, druželjubiva i gostoljubiva – ali obe dečje heroine Marije Par podjednako su preduzimljive i sklone avanturi. Tonje se u ovom romanu zatekla usred zamršenih odnosa dvoje odraslih: svog najboljeg odraslog druga Gunvala – bivšeg trola, kako Tonje voli da ga definiše – i čudnovate i dominantne Hajdi, koja se pojavljuje kao pretnja po Tonjin ušuškan idiličan svet. Sukob ovo dvoje odraslih kida Tonji srce, jer zahteva od nje da zauzima strane, a ona ima empatije za oboje. Vodeći se svojim ličnim poštenjem i iskrenošću, naučenim tokom odrastanja u maloj prisnoj zajednici iz svetlucave doline, Tonje na kraju pomogne Gunvalu i Hajdi da reše svoj višedecenijski razorni konflikt i da opet zasviraju violine zajedno.

Ovaj roman može da se čita i kao moderna verzija Hajdi, književnog klasika za decu Johane Špiri: i ovde imamo junakinju s istim imenom, odn. nadimkom; i ovde postoji motiv ostavljanja Hajdi na starateljstvo u idiličnim planinama, pa zatim oduzimanja od staratelja; i ovde je sudbina Hajdi vezana za Frankfurt. Samo što je ovde Hajdi odrasli, epizodni lik, a glavni lik je devojčica koja joj spasava dušu.

Neki motivi pojavljuju se i u ovom romanu kao zaštitni znak Marije Par, posebno bliska povezanost ljudi s prirodom u zabačenoj polururalnoj sredini, gde ljudi organski dele životne cikluse s prirodom i vični su farmerskom životu. Tako mala Tonje obožava kad neka ovca ojagnji trojke, jer zna da će to treće jagnje uvek zapasti njoj da ga hrani i podiže. Drugi karakterističan autorkin motiv je slavljenje duha male zajednice, koja se sastoji od vrlo različitih ljudi s različitim sudbinama, ali koji su uvek tu jedni za druge. Kao jedan zanimljiv nov, i za ovaj roman specifičan motiv pojavljuju se sanke, koje se provlače kroz ceo roman: one su za Gunvala graditeljski izazov i postignuće, a za Tonju jednako tako velik vozački izazov; njih dvoje su i po tome vrlo komplementarni likovi.

Devojčica iz svetlucave doline je roman o kome je vrlo lako napisati zaključak – ni pod kojim izgovorom ne sme da ostane nepročitan.

muški lik: Gunval se ovde podrazumeva, ali treba skrenuti pažnju i na lik Tonjinog oca, koji strpljivo čeka svoju voljenu ženu koja putuje okeanom kao istraživač, a u međuvremenu nenametljivo prati i podstiče rast svoje ćerke, kao planina koja je uvek tu za nju.
ženski lik: I Tonje se ovde podrazumeva, ali vrlo je impresivna i Hajdi, golema otresita žena razdirana bolom zbog gubitka oca i zavičaja.
epizodni lik: Svetlucava dolina ima mnogo zanimljivih epizodista, među kojima možemo da izdvojimo pijanog Nilsa koji se kreće pomoću hodalice i u trenucima najvećeg pijanstva ume da tresne ljudima oslobađajuće istine.
odnos: Gunval i Tonje, dvoje transgeneracijskih drugara koji svako toliko jedno drugom, s puno razloga, ponavljaju “šta bih ja bez tebe”.
scena: Taktički rat živaca između Hajdi i Tonje, u kome se u jednom trenutku pojavi i Tonjin tata da donese ćerki hranu i ćebe, potpuno shvatajući da Tonje mora da dobije taj rat, pa makar ostala cele noći pred Hajdinim zatvorenim vratima.
citat: “To nikad nije dečja krivica.” (pijani Nils Tonji o glupostima koje čine odrasli)

emocije: 10
zabava: 9
stil: 10
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Marija Par (1981)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Marija Par
naslov: DEVOJČICA IZ SVETLUCAVE DOLINE
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0585-0
format: 18×22,5 cm
broj strana: 191
povez: tvrdi
pismo: ćirilica
ilustracije: Oshil Irgens
prevod sa norveškog: Marta Dašić, Tamara Filipović, Dragana Jokić, Marija Marković, Andrijana Pešić, Jelena Rovčanin, Jelena Stanković, Sandra Štrbanović, Dušan Zdravković
originalno izdanje: Maria Parr, Tonje Glimmerdal, 2009.

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Sazvežđe violina

Mala Tijana provodi svoje predškolsko detinjstvo u malom gradiću uz Moravu, krajem osamdesetih godina prošlog veka. Voli da jaše kobilu Apriliju kod deda Stevana na imanju i da se igra plastične konjice s Mihajlovim deda Aćimom. Mihajlo je drug Tijaninog starijeg brata i mala Tika se studiozno interesuje za njegov svet. Sa svoje strane, i Mihajlo gaji poseban zaštitnički odnos prema njoj.

Društvo Tikinog brata čine četiri mangupčića pred početkom puberteta, kojima je ona dala naziv dečaki. Budući da je dečaki očigledno nisu smatrali društvom za deljenje svojih muzičkih, intelektualnih i drugih interesovanja, Tika je morala da nađe svet za sebe u nečem drugom, i pokazalo se da je to violina. Njenu prvu violinu kupio joj je tata za bagatelu, od nekog finog osiromašenog gospodina u Berlinu, u vreme pada Berlinskog zida. Od tog momenta odmotava se Tijanina životna priča, koja je obeležena, s jedne strane, ljubavlju prema violini i drugim ljudima, a s druge strane, zloslutnim manifestacijama raspada jednog sistema i nesrećom koju donosi naslućivani haos.

Ta priča je vodi u rano osamostaljivanje, odlaskom u osnovnu muzičku školu u Ćupriji, zbog čega mora da tokom školske godine živi u đačkom domu. Cimerka joj je Ana, raskošni talenat njenih godina. Njih dve postaju najbliskije drugarice, zajedničko “sazvežđe violina”, i pred nadarenim devojčicama počinje da se otvara Evropa i putovanja s muzičkom školom. To se nekako poklapa sa zatvaranjem Evrope za njihovu zemlju i svakovrsnim uvlačenjem politike u živote dece i mladih tokom devedesetih.

Paralelno s tim, tokom Tikine srednje škole razvija se njen i Anin odnos s dečakima, koji odlaze na fakultete i učestvuju u protestima protiv vlasti devedesetih, dok Mihajlo odlazi kod oca u Nemačku. Priča između njega i Tijane konkretizuje se u vreme kad je njoj predstojala muzička akademija u Beogradu. Na akademiju Tika odlazi zajedno s nerazdvojnom Anom, ali ih krajem prve godine studija zauvek razdvaja NATO bombardovanje 1999.

Vesna Aleksić nas je u poslednje vreme navikla da svake godine izbaci po jedno novo remek-delo za decu i mlade, ali ovaj put kao da je prevazišla samu sebe i istresla u dahu svoj verovatno najbolji, najčvršći, najemotivniji i najmudriji roman do sada. Sazvežđe violina raznosi čitaoca na komadiće, i to radi svakog trenutka još tamo negde od prve trećine pa bez prestanka sve do epiloga. Ko ima običaj da snima telefonom citate koji to zavređuju, tokom čitanja ove knjige škljocaće sve vreme.

Ovo je knjiga za koju verujem da bi obožavao da je pročita dvanaestogodišnji ja. Najviše zbog toga što u ovom romanu, pored ostalog, ima i opasno dobre dečje romanse, kao i raznih krupnih pitanja o svetu kojih su i deca veoma svesna, a malo ko im o tome govori tako otvoreno kao Vesna Aleksić. Ova njena najnovija priča o klasičnoj muzici nije samo briljantan esej pun poetičnih misli i lucidnih opservacija, već u prvom redu jedna vrlo konkretna životna priča o životnim očekivanjima mladih bića, napisana tako nabijeno emocijama da drži pažnju poput najnapetije avanture.

Brojne su vrline ovog ostvarenja. Mana je možda samo jedna: što u nekim udarnim dijalozima deca izgovaraju neka autorkina filozofska i poetska razmatranja jezikom koji nije baš u skladu s njihovim godinama. Ali zato su vrline verovatno sve ostalo.

Da počnemo od te romanse. Ovaj roman dobrim delom vozi ta stalna napetost od malih nogu između Tike i Mihajla, Zvončice i Petra Pana, među kojima je generacijski razmak od nekih četiri godine. Ovakva situacija je raj za intimističke momente tipa “tiha patnja” i “zabranjeni svet”, koje autorka vrlo vešto ređa kroz svoj roman kao male dragulje s kojima može da se identifikuje bez zadrške svako ko je nekad bio zaljubljen, a nije smeo. To daje velik deo emotivnosti romanu, pri čemu je autorka u potpunosti izbegla banalnost, uspevši da ni metafora o Petru Panu ne deluje izlizano.

No nisu ljubav i prijateljstvo jedine teme ovde, to su isto tako i mržnja i smrt. I loš predosećaj sve vreme. Ta potmula mračna vibracija prati Tiku od vesti o padu Berlinskog zida koji najavljuje promenu u celom svetu, preko raznih simptoma raspada Jugoslavije i rata koji se odvija u njenom okruženju, pa do pretnje terorističkim napadom na voz kojim je putovala na koncert u srcu Evrope.

Tu opštu slutnju autorka ilustruje uznemirujućom predapokaliptičnom atmosferom pesme London Calling engleskih pankera The Clash: Tikin svet je kao London iz te pesme, nad kojim se nadvija kataklizma, ali šta se tu može, osim da se šamanskom svirkom otera teskoba. Roman počinje scenom u kojoj odrasla, trideset-i-nešto-godišnja Tijana zasvira violinu putnicima u vozu koji čeka da prođe antiteroristički pretres. Svira im bespoštedno usred jednog bolesnog i sluđenog sveta, kao što je i njena zemlja postala bolesna i sluđena dvadesetak godina ranije. Od te scene vraćamo se u prošlost i pratimo Tikin život, između ostalog i kroz ređanje tih aluzija o dolasku mračnih vremena, raspadu Jugoslavije i Evrope. I uvek je to nekako isprepleteno s Tikinim životom, ljubavlju i snovima – te stvari uvek idu paralelno i nijedna ne nadvladava. To je isto lepota ovog romana: mnogo je teških i tužnih stvari u životu, mnogo loših stvari van naše kontrole događa se svakodnevno ili su u skoroj najavi, ali Eros se tvrdoglavo ne da pokoriti.

Tijanina ljubav prema violini u dobroj meri odražava autorkin transpesimizam tipa “svet ide dođavola, ali još imamo muziku”. Muzika je prisutna na više načina, od epifanijskih scena poput svirke u skloništu od bombardovanja, pa do muzičkih citata, ponajviše The Clash. Muzika je Tikina autoterapija kad teskoba oko nje postane nepodnošljiva i fizički je tera na povraćanje. Muzika se u ovoj knjizi vrlo organski događa i prepliće s razvojem odnosa između besprekorno postavljenih glavnih likova.

Najnovije delo Vesne Aleksić spada u još uvek retke romane domaćih autora za decu i mlade koji se direktno bave Srbijom devedesetih godina prošlog veka – s tim što se ovde, kroz priču iz devedesetih, potpuno ima na umu vreme sadašnje, kada se mnoge stvari ponavljaju na nekim višim nivoima. Mlada muzičarka Tika u ovom romanu dobija u amanet mudrost starijih generacija da Strah i Bes rađaju Mržnju i Patnju. Ona to najdirektnije oseća čak i u toj zabačenoj Ćupriji u kojoj se školuje, i to je nešto što ona nauči znatno pre svojih evropskih saputnika u zaustavljenom vozu u Belgiji. Nju je život već suočio sa raspadom države, raspadom jednog poretka sveta, dolaskom neravnoteže haosa i smrću bliskih osoba usred svega toga. Sada nas to čeka opet, ali na kvadrat.

Odrasli, nemojte biti sebični da zadržite ovu knjigu samo za sebe. Dajte je deci čim vidite da su se ozbiljno zapitala nad životom. Ovo je roman koji će biti zanimljiv svim tim zapitanim mladim čitaocima koji bi voleli da znaju kojim putem treba da krenu u životu, kao i onima koji možda znaju kojim putem bi hteli da krenu, ali nisu sigurni imaju li snage za to u svetu u kome živimo. Podelite suze čitalačke s vašom decom – bilo kog da su dvocifrenog uzrasta, razumeće.

Razumeće i treba na vreme da počnu da se spremaju za ono što ih čeka posle nas. Čak i dete oseti kad vremena ne slute na dobro, i kad u okruženju počne da nestaje fizička i duhovna hrana, a strah se useljava u svakodnevicu. Sazvežđe violina je knjiga koja ozbiljno upozorava – ne popuje pritom i priča nam o vrlo lepim stvarima, ali ozbiljno upozorava: zbog olakog sejanja straha opet dolazi vreme u kome ćemo svi doživeti dosta loših stvari. Muzika će verovatno i dalje o(p)stati, lepi trenuci postojaće i dalje, ali neke rane boleće zauvek, kao kolateralna šteta u svetu koji bezglavo srlja u neizvesnost.

Predivna knjiga.

muški lik: Mihajlo je jedini među dečakima zaista primećivao Tiku, bio je s njom u kontaktu cele te burne decenije, da bi na kraju, kad je sve prošlo, podigao prvi kredit u životu da bi njoj kupio novu violinu.
ženski lik: Svakako Ana, ona blistavija od dve zvezde u sazvežđu violina, na koju Tika ne ume da bude ljubomorna ni kad je sanjala da je Ana uzjahala njenu Apriliju, niti da se ljuti na nju kad joj pojede dedin domaći eurokrem.
epizodni lik: Časni deda Drakče, penzionisani bezbednjak žustrog temperamenta ali zlatnog srca, koji ima veze tamo-gde-treba; scena njegovog infarkta iz vizure male Tike jedna je od najsnažnijih u romanu.
scena: Mihajlov boravak u pograničnom pritvoru, posle pokušaja da se sam vrati iz Nemačke u Srbiju.
odnos: Tika i deda Aćim, dete-konjić i njen neobični partner za igru, koji dobro razume detinju dušu i vidi sve što ona krije od drugih.
zanimljivosti:
Knjiga je puna muzičkih i filmofilskih citata, a kao jedan od znakova predstojeće propasti zemlje, pominje se i gašenje Stripoteke.
U ovom romanu Vesne Aleksić, pomalo neočekivano, nema lika savremene bake, ali zato tri deke sve nadoknađuju.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *
ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Aleksić
naslov: SAZVEŽĐE VIOLINA
ilustracije:  Maja Veselinović
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 173
ISBN: 978-86-529-0540-9

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Početak nečeg velikog

Iva je pametna srednjoškolka koju drmaju razne stvari karakteristične za uzrast, uz povećanu količinu sanjarenja i smanjenu količinu samopouzdanja. U jednom trenutku roditelji je upute da potraži podršku psihologa, a kupe joj i hrta Spasu kao priliku da vežba odgovornost.

Početak nečeg velikog još je jedno prozno ostvarenje Ivane Lukić za mlade koje je teško definisati kao roman u klasičnom smislu. No za razliku od (Ne) pitaj me kako sam, koja je bila kolaž raznih kratkih formi karakterističnih za smartfonski ekosistem generacije čiji glas je predstavila, nova knjiga iste autorke ipak poseduje narativnu strukturu, u smislu da hronološki prati jedan bitan deo života jedne domaće tinejdžerke iz srednje klase. Međutim, ni po čemu drugom nije klasičan roman. Uopšte nema dijaloge, a svaka strana je podeljena na dva dela: gornji deo u kome je predstavljeno nešto iz unutrašnjeg sveta fantazije glavne junakinje Ive, i donji u kome se nalazi kratak dnevnički zapis i utisak iz sveta realnosti. Kad se preklope zajedno, gornji i donji deo svake strane, fantazijski i bihejvioralni, daju precizan 3D psihološki portret glavne junakinje.

Ivin svet vrti se oko nekih bitnih ljudi: u porodici su to brižni, mada ponekad nespretni roditelji, draga baba Mica, svakako i Rada, bliska polusestra preko tate; tu su i dve najbliže drugarice, ali i drug Petar sa kliznim statusom u Ivinom intimnom životu. Ivine glavne brige u tom okruženju vezane su za svima prepoznatljive stvari: postavljanje ciljeva, potraga za verom u sebe i životnom vizijom, ponovno otkrivanje komunikacije sa roditeljima na koje počinješ sve više da ličiš, prihvatanje sopstvenog tela i izgleda, isprobavanje ljubljenja i dešifrovanje seksa. Takođe, tu su i neke sasvim specifične frustracije, recimo zbog toga što tvoje kuče na slikama dobije više lajkova nego ti, i što nijedan tvoj selfie ne uspe da dobaci trocifren broj lajkova.

Budući da je u kovitlacu svega toga Iva u jednom trenutku malo izgubila kompas, roditelji je šalju kod Superženice, psihološke savetnice za probleme odrastanja, koja pomogne Ivi da malo prikupi konce i ohrabri je na dalje samostalno istraživanje života i odgovornosti. Ivin razvoj je centralna tema, a u okviru toga je komunikacija Ive i Superženice prikazana kao lep primer dobre prakse, tako da ovoj knjizi može da se priđe i kao malom psihološkom priručniku, s nekoliko zaista korisnih saveta i ideja. U lik Superženice autorka je prirodno unela dosta sopstvenog iskustva iz prakse školskog psihologa, što svemu daje neophodnu autentičnost i ubedljivost, uz dobrodošlu dozu nenametljive edukativnosti.

Najbitniji vaspitni element u Ivinom životu su svakako roditelji, koji su ponekad skloni nespretnim reakcijama, ali se zaista trude oko ćerke i stalo im je do nje. Imajući to na umu, a uz novostečeno samopouzdanje, Iva u jednom trenutku oseti je da je došlo vreme za dalji rast, pa zatraži od njih veći stepen poverenja. Pored te stalne komunikacije s roditeljima, njeni bitni vaspitni izvori su i baba Mica, koja je uči staloženosti i penzionerskom kuliranju, te starija polusestra Rada, koja joj je autoritet u stvarima poput seksualnog odrastanja. Upravo je Rada ta koja je uvek govorila da će Iva biti dobar kapetan broda, kad se jednom na svom jedrenjaku otisne u nešto veliko. Kad zaplovi u samostalnost.

Početak nečeg velikog je mali lirski dnevnik jedne nesigurne tinejdžerke koji može da posluži i kao topao motivacioni poster za sve mlade s teškoćama u odrastanju. Za iskričave ilustracije na svakoj strani zaslužna je Marica Kicušić.


video intervju Knjigoskopa s autorkom

muški lik: Petar je Ivi baš nedostajao dok je trajao prekid komunikacije; nema veze što se ne loži baš na školu i što se plaši nasilnika, ali bez njega je dosadno.
ženski lik: Superženica je ovde nadahnuće i katalizator razvoja, snabdevajući Ivu korisnim predlozima za bolje mentalno funkcionisanje, pa dobije i sladoled u znak zahvalnosti.
epizodni lik: Baba Mica uči unuku Ivu da igra karte i pritom se nimalo ne sekira da li dobija ili gubi, pokazujući tako Ivi alternativne sisteme vrednosti.
odnos: Iva i tata ne razgovaraju baš mnogo, jer se u tome prilično slabo snalaze, ali imaju stalnu potrebu za makar nekim vidom kontakta, kao potvrdom da je sve u redu.
scena: Kad Iva i Petar pokušaju drugarski seks ne bi li demistifikovali taj čin, pa stvari krenu pogrešno.

emocije: 8
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Ivana Lukić (1977)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Ivana Lukić
naslov: POČETAK NEČEG VELIKOG
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0491-4
format: 14×21 cm
broj strana: 98
povez: meki
pismo: latinica
ilustracije: Marica Kicušić

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

 

Gusari s ledenog mora

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji avanturistički roman za decu
– najbolji punoletni ženski lik
– najboljeg negativca

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– strani roman godine za decu
– najbolji dramski roman za decu
– najbolji maloletni ženski lik

Devojčica Siri živi sa ostarelim ocem i mlađom sestrom Miki na jednom od ostrva u ledenom arhipelagu na severu, čiji stanovnici strepe od opakog gusara Beloglavog, koji pljačka ostrva i odvodi decu da rade u njegovom rudniku. Jednog dana Beloglavi otima i Miki, za šta se Siri oseća krivom i polazi u očajničku potragu sa sestricom. U toj potrazi niko se ne usuđuje da joj pomogne, sve dok na jednom brodu ne upozna krupnog mornara Fredrika, kome je Beloglavi pre mnogo godina takođe oteo mlađu sestru. Siri i Fredrik prolaze kroz razne nevolje na putu do ostrva na kome je baza Beloglavog, ali tamo ih gusari oboje zarobljavaju. Siri nateraju da radi u rudniku uglja zajedno sa iscrpljenom Miki, a Fredriku daju rok od tri dana da razmisli da li će se priključiti gusarima ili će ga streljati. Siri dobija specijalni zadatak da svakog dana sortira iskopane komade uglja i da najtvrđi komad odnese Beloglavom, koji želi da ga u specijalnoj mašini pretvori u dijamant. U ovoj beznadežnoj situaciji pojaviće se neočekivani saveznici: Golubica, čuvarka dece-robova, kao i zlostavljana vučica upregnuta u mašinu za pravljenje dijamanata.

Frida Nilson je autorka mojih omiljenih romana o devojčici Hedvigi i s velikim poverenjem uzeo sam na čitanje njen najnoviji roman. Međutim, posle lepršavosti dogodovština osmogodišnje Hedvige nikako nisam očekivao ovako mračno i ozbiljno štivo za starije osnovce. Gusari sa ledenog mora su priča smeštena u zaleđeni svet u kome vladaju zima, siromaštvo, glad, strah i očaj. Ipak, i u takvom svetu, ispunjenom okrutnostima raznih vrsta, autorka ostavlja dovoljno prostora za ljubav, nežnost i odanost, kreirajući svet veoma nabijen emocijama.

Žanrovski je ovaj roman prilično teško definisati. Svakako, to je delo fantastike, s nekim izmišljenim životinjama i bićima kao što su morske sirene (pritom, sirene ovde nisu zavodljive lepotice, već više podsećaju na masne morževe). Na početku romana nalazi se mapa izmišljenog arhipelaga koji je poprište radnje, i ta mapa i sirotinjski ribarski milje sa tih ostrva veoma podsećaju na trilogiju Ursule Legvin o Zemljomorju, kao i na druga popularna dela epske fantastike zasnovana na mapama i srednjovekovnoj sirotinji. Jedino što kod Fride Nilson nema nikakve magije, čarobnjaka, zmajeva ni tinejdžera obdarenih nadnaravnim sposobnostima, ali zato ima čudnovatih izuma, mehanizama sa zupčanicima i gomila uglja, što vrlo vuče na steampunk – osim što ovde ništa nije na paru, morem se ne putuje parobrodima već jedrenjacima, a ugalj nije gorivo već sirovina za pravljenje dijamanata.

U ovaj prilično originalno postavljen ambijent autorka je smestila jednu ozbiljnu avanturističku dramu bez natprirodnih dešavanja (ako izuzmemo Sirino neobično preživljavanje utapanja u ledenom moru), ali sa jako puno ličnih borbi, dilema, sumnji, osećanja krivice, samooptuživanja, strahova, teških odluka i bola. Sve je čudno u vezi s ovom knjigom, ali opet nekako divno i sa dozom tuge. Čudnovat je odnos Siri i bebe sirene koju pronalazi, kao i između bebe i majke-sirene. Čudnovata je i dirljiva ljubavna priča Sirinih i Mikinih roditelja: njihov otac je bio duplo stariji od majke, koja je umrla nedugo posle rođenja Miki, i taj gubitak je Siri i njenom ocu učinio Miki još voljenijom. Mnoga deca u tom svetu su bez bar jednog roditelja, koji su stradali u borbi za svakodnevnu egzistenciju, kao žrtve siromaštva, bolesti i tragičnih incidenata u susretu sa surovom prirodom.

Nasilje je posebno značajna tema romana, a pojavljuje se kao nasilje ljudi nad ljudima i ljudi nad drugim stvorenjima. Beloglavi tera decu da za njega kuluče u neljudskim uslovima u rudniku i te scene sa decom u rudniku su istinski potresne. Stanovnici arhipelaga su surovi prema mladuncima vukova koje otimaju od majki i prodaju bogatašima za vuču sanki. Ribari hvataju bebe morskih sirena da od njihove meke kože prave novčanike. Sirin drug Ejnar maltretira mladunče jedne velike ptice, ne bi li ga dresirao da mu lovi ribu. Kroz ceo roman provejava autorkina naklonost prema životinjama, deci i svima koji su zlostavljani, što najbolje dolazi do izražaja kroz postupke Siri, koja je spremna da se zbog odnosa prema životinjama zakači i s onim malobrojnim saveznicima u svojoj neizvesnoj avanturi.

Roman obiluje slikovitim epizodistima, kroz koje autorka iznosi svoja etička i ekološka razmišljanja o borbi za opstanak. Posebno su zanimljive njene misli o životinjskom u ljudima, o tome kako je čovek sklon da poživinči u surovoj sredini, ali i o tome kako i posle najtežih iskušenja i najlošijih odluka postoji kapacitet za iskupljenje i spas duše. Gusari sa ledenog mora je surova hardcore zimska bajka ispunjena škripanjem leda, mlečnom maglom i zaleđenim ribarskim mrežama, koja duboko preispituje suštinu ljudskosti u naturalističkom okruženju i pronalazi odgovor u ljubavi, brizi za druga živa bića i uživanju u pesmi strnadice.

muški lik: Beloglavi, zlostavljač dece opsednut fiksidejom o proizvodnji dijamanata, koji nije primetio kako je od deteta koje se grozi nasilja izrastao u bezosećajnog i poremećenog mračnjaka.
ženski lik: Golubica je kao kidnapovano uplašeno dete izborila svoju slobodu od rudnika tako što je pristala da glumi ćerku Beloglavom i da stražari nad drugom decom, a taj svoj gubitak duše pokušava da kompenzuje nežnošću prema zlostavljanoj vučici Beloglavog.
epizodni lik: Ejnar, dečak koji je spasao Siri život i doveo je kući da se oporavi, toliko je opterećen željom za izlazak iz siromaštva da ne ume uvek da postavi jasne etičke granice.
odnos: Fredrik i Siri, džin i dugmence, povezani time što su oboje zbog svoje detinje obesti u jednom trenutku skrivili strašnu sudbinu svojih mlađih sestara, pa su se udružili u očajničkom pokušaju da se iskupe.
scena: Epizoda sa bebom sirenom daje poseban ugođaj celom romanu – da nije toga, ovo bi bila suva realistična drama, uzbudljiva i potresna, ali prilično obična i “ovozemaljska”; međutim, ubacivanje scene sa bebom sirenom daje celom romanu jedan začudan poetski ton, a humanističku potku cele priče diže na spiritualni nivo.
zanimljivosti: Ostrva u arhipelagu koji je izmislila Frida Nilson imaju vrlo originalna imena – vidi mapu.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 10
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Frida Nilson (1979)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Frida Nilson
naslov: GUSARI S LEDENOG MORA
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0422-8
format: 13×19 cm
broj strana: 304
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Aleksander Janson
prevod sa švedskog: Svetlana Tot
originalno izdanje: Frida Nilsson, Ishavspirater, 2015.

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image