Category Archives: Kreativni centar

naslovi izdavačke kuće Kreativni centar

Princezin zakon / Princezina medalja

Sofiji se rasklima mlečni zub i ona upadne u paniku, ali niko je ne shvata suviše ozbiljno: ni njeni roditelji, inače kralj i kraljica, ni dadilja Ana, pa ni Anina simpatija, brkati stražar Petar. Sofija posebno voli da zagovara Petra dok je on na straži i mora da ćuti, pa je Petar prinuđen da prekrši pravilo službe, u pokušaju da joj objasni neke prirodne i društvene zakone.
Sofijin problem sa zubom čini se nerešiv i čitav dvor dospe u vanredno stanje. Problem spontano rešava bezubi Stefan koji dođe da joj zakrpi probušenu gumu na biciklu. On tako postane dvorski heroj i sprijatelji se sa Sofijom. Shvativši da je dugo bila bez prijatelja, ona proglasi svoj zakon da nijedno dete ne sme da raste bez druge dece, pa sa Stefanom ode na kolače.

* * *

Sa svojih šest godina Sofija već spava sama u sobi i volela bi da joj u mraku svetli mobilni, koji joj još nije dozvoljen. Zato zavidi dadilji Ani što se preko mobilnog dopisuje sa zapovednikom Petrom. Koristeći krišom tuđ mobilni u hodu, Sofija padne i povredi se, ali joj umesto kazne mama kraljica ponudi korišćenje mobilnog ukoliko napiše dobre razloge za to. Tako se Sofija potrudi da napiše svoj prvi nevešt sastav. Kao nagradu, dobije mogućnost da koristi mamin telefon ili tatin kraljevski tablet svakog dana od 10 do 10:45, ali bez pomeranja termina i nadoknađivanja propuštenog.
Naravno, pokazaće se da će se uvek baš u tom terminu pojaviti neke mnogo zanimljivije stvari, žurke, druženja, igre i takmičenja. U jednom takvom takmičenju Sofija će zaraditi i jednu posebnu štipaljku kao medalju.

Posle sjajnog Sazvežđa violina, Vesna Aleksić nas je ove godine obradovala još nekim novim naslovima, ovaj put za sasvim drugu ciljnu grupu. Princezin zakon i Princezina medalja su dva mini romana vezanog sadržaja, zapravo mini serijal sa šestogodišnjom princezom Sofijom u centru. Čak se i Sofija na ilustracijama u drugom nastavku pojavljuje bez zuba kog je imala u prvom nastavku. Sofija formalno jeste princeza i njeni roditelji jesu kralj i kraljica, ali to je ovde samo od uzgrednog značaja i tu, osim malog boljeg životnog standarda, nema nikakvog posebnog glamura ni protokola. Sofijina kraljevska porodica je toliko obična da ovde kralj i kraljica mogu da se shvate kao opšta metafora za brižne i deci naizgled svemoćne roditelje. Čak i dvorska dadilja Ana može da bude nečija tetka značajna za neki period razvoja. A Sofija je zaista princeza po tome što je svima oko nje očigledno važna, što je i osnov njenog srećnog detinjstva.

Sofija upoznaje svet i spontano uči o odnosima među ljudima, a u tome joj rado i dobronamerno pomažu odrasli i deca iz okruženja. Vesna Aleksić ovde uzbudljivo i duhovito opisuje haotične dečje dane, pune jakih doživljaja i svetski važnih utisaka, kroz koje prošetavaju razni zanimljivi glavni i epizodni likovi, svaki od njih ostavljajući neki svoj trag. Kroz interakciju s njima, Sofija uči veoma značajne stvari: o postojanju prirodnih zakona i društvenih ograničenja; o značaju i lepoti druženja uživo; o prijateljskom otkrivanju pozitivnih ljudi… Posebno je važno to što Sofija nauči koliko su važne igre na fiktivnom planu, kroz zamišljanje stvari kao da su nekakve drugačije. To kao je Sofiji neophodno da proživi i isproba neke zamišljene važne situacije, što je suština dečje igre. Vesna Aleksić jako lepo navodi Sofiju da se igra kao svako zdravo dete.

Ovaj zanimljiv par mini romana nastao je u okviru saradnje Kreativnog centra i projekta VIP Maštalice, kao neka vrsta storytelling međukoraka između slikovnice i romana. Priča je prilično jednostavna, ima malo strana (43) s puno ilustracija, ali tu se ipak dešava mnogo toga i ima sasvim solidna količina teksta – ima tu i za iskusne odrasle dobrih pola sata čitanja. Prijatnom čitalačkom doživljaju doprinose tople i elegantne ilustracije mlade Užičanke Bojane Stojanović (1994), zahvaljujući kojima je edicija o princezi Sofiji dobila nagradu za najlepšu dečju knjigu ovogodišnjeg Beogradskog sajma knjiga.

Princezin zakon i Princezina medalja su idealne priče za čitalačke početnike koji dobijaju stalne zube i aktivno uče o svetu oko sebe, želeći da budu njegov ravnopravan deo. Mogu da funkcionišu kao duže priče pred spavanje, mali audio romani ili laka forma za početno samostalno čitanje. Dobro odmerena i znalački iskorišćena forma.

muški lik: Stefan, spontani i iskusni kreza koji Sofiju nauči kako da se nosi sa gubljenjem zuba i dramom rastenja.
ženski lik: Lojalna dadilja Ana, kraljičina saveznica u vaspitavanju Sofije.
epizodni lik: Upečatljiva kuma Badžojla, sa gavranom na ramenu i strogim psom Ruzmarinom.
odnos: Između Sofije i kraljice, odgovorne mlade majke koja svoju ćerku uči pravoj meri između zadovoljavanja želja i postojećih ograničenja.
scena: Kad Sofija začikava zapovednika Petra dok drži stražu.
citat: “… deci treba dati svega, ali samo u određenim dozama, kao sirup za kašalj.” (savetuje kuma Badžojla kraljicu)

emocije: 8
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 10

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Vesna Aleksić
naslovi: PRINCEZIN ZAKON i PRINCEZINA MEDALJA
izdavač: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0588-1 i 978-86-529-0589-8
format: 16×20 cm
broj strana: 43
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Bojana Stojanović

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Ljubaznost za 21. vek


Džudi Kertin

Posebno zanimljiva gošća ovogodišnjeg Sajma knjiga je Džudi Kertin, popularna irska književnica za decu. Kreativni centar je dosad objavio sedam romana iz njenog serijala o Alis i Megan i pet romana iz serijala o Ivi, a na Sajmu će biti predstavljen i njen roman Stand By Me, drugi iz serijala o Moli i Bet.

Službeni biografski podaci o Džudi Kertin izgledaju ovako: studirala je engleski i nemački jezik, nakon čega je godinama radila kao učiteljica; svoju prvu knjigu je napisala 1999. godine i do danas se profesionalno bavi pisanjem za decu i odrasle; knjige su joj bestseleri u Irskoj, a prevedene su i na srpski, portugalski, nemački, ruski i litvanski jezik; s mužem i troje dece živi u Limeriku, gradiću u Irskoj u kojem se odvija radnja romana o devojčicama Megan i Alis. Zanimljivo je da nigde na internetu nije moguće naći njenu godinu rođenja, ali se može pretpostaviti da je trenutno otprilike u srednjim pedesetim godinama.

Neslužbeno, Džudi Kertin je autorka gomile zabavnih i emotivnih knjiga, od kojih možda nijedna neće postati lektira, ali svaka ima neki od onih epifanijskih momenata kada se kao čitaoci osetimo obliveni nečijom ljubavlju i dobrotom. Pročitao sam desetak njenih romana i baš svaki me je bar jednom poterao na šmrcanje. Zato mi je bilo izuzetno drago kad sam dobio priliku da, pred ovaj Sajam, uradim i-mejl intervju s ovom dragocenom književnicom.

      

Vaši romani spadaju među najlepše knjige o ženskom prijateljstvu koje se mogu naći u našim knjižarama, ali je interesantno da sve vaše junakinje imaju između 12 i 13 godina. Šta je za Vas najzanimljivije u tom uzrastu? Da li će vaše junakinje u nekom trenutku postati tinejdžerke i ljubiti se sa dečacima?
Kad sam počinjala da pišem za decu, moja vlastita deca imala su između 9 i 12 godina, pa sam zato izabrala tu uzrasnu grupu. Oni su sada već odrasli, a ja i dalje izbegavam da pišem za tinejdžere. Jedan od razloga je i to što bih morala da se bavim temama kao što su droge i seks, a plašim se da to ne bih umela da izvedem a da ne zvučim kao da popujem.

Među najznačajnija otkrića do kojih dolaze mladi likovi u vašim knjigama spada i to da se sve oko nas menja, život nije uvek fer i nemoguće je da stvari ostanu zauvek onakve kakve bismo voleli. Šta nudite umesto toga, čime tešite mlade čitaoce?
Uvek se zatičem pred velikim izazovom da svim mojim likovima dam srećan završetak, ali to bi ipak bilo malo nerealno. Umesto toga pokušavam da im ponudim nadu da, čak i kad stvari ne ispadnu baš onako kao što smo planirali, ljudi mogu da se prilagode i naviknu na nove i neočekivane situacije.

Neverovatno je koliko dobro pamtite sve one situacije, svakodnevne male traume, skrivene emocije i male tajne iz školskih dana. Šta Vam u tome najviše pomaže: Vaša deca, Vaše iskustvo iz vremena dok ste radili kao nastavnica ili prosto živa sećanja na taj period?
Verovatno sve to pomalo, plus gomila sačuvanih ličnih dnevnika koje sam vodila između svoje 10. i 20. godine!

Porodica je za Vas veoma važna tema i u Vašim knjigama opisujete različite vrste porodica i porodičnih odnosa. Kako vidite porodicu u 21. veku?
Danas je realnost da porodicu više ne čine mama, tata i gomila dece. Porodice se sad pojavljuju u mnogo različitih oblika i menjaju se tokom vremena – i mislim da je veoma važno da se to shvati čitajući moje knjige.

Kako Vaši dečji likovi vide svoje roditelje?
Mislim da današnji dvanaestogodišnjaci i trinaestogodišnjaci više ne veruju da njihovi roditelji mogu i znaju sve, ali su i dalje pod velikim uticajem njihovih verovanja i sistema vrednosti, i to pokušavam da prikažem u mojim knjigama.

Sve Vaše knjige obrađuju neke važne etičke probleme. Šta su za Vas najznačajnije vrednosti u vaspitanju za 21. vek?
Ja mislim da je ljubaznost izuzetno važna – bilo prema članovima porodice, prijateljima ili životnoj sredini. Kad bi svi bili malo ljubazniji, mislim da bi mnogi od naših problema nestali.

      

Kako se pojavila Iva kao novi glavni lik posle uspešnog serijala o Alis i Megan?
Posle Alis i Megan dugo sam pokušavala da nađem neki novi lik. Želela sam da se taj lik razlikuje od svojih prethodnica, a da i dalje bude simpatična. Trebalo mi je neko vreme za to, ideja o Ivi je nastajala polako, mesecima, pre nego što sam se konačno osetila spremnom da napišem prvu knjigu o njoj.

Kako ste odlučili da uzmete ekonomsku krizu kao kontekst za “Ivino putovanje”? Šta Vam je tu bila prva inspiracija: priča o bogatoj devojčici koja osiromaši preko noći, ili izazovi velike društvene traume posle ekonomskog sloma u Irskoj 2008. godine?
Moja prva inspiracija bilo je preterivanje koje je prethodilo ekonomskoj krizi. Neka deca su – prema mom mišljenju! – bila prezaštićena i suviše razmažena. Kad je kriza udarila, htela sam da pokažem kako je moguće imati kvalitetan život i bez simbola materijalnog blagostanja.

Jedna od najemotivnijih scena koje sam pročitao u književnosti za decu jeste kada mlada Betina mama češlja vlažnu kosu svoje ćerke iz budućnosti, nesvesna njihovog pravog odnosa (u Time After Time). Da li Vam je bilo teško da napišete tu scenu?
Hvala za ovaj komentar. Priznajem da sam pomalo šmrcala dok sam pisala tu scenu, ali bio je to važan trenutak u knjizi i morala sam da budem dovoljno jaka da je završim.

Kako odrasli čitaoci reaguju na Vaše knjige?
Dobijala sam mnogo pozitivnih komentara od odraslih čitalaca, pogotovo na moj poslednji serijal o Moli i Bet (započet knjigama Time After Time i Stand By Me – op. A. G.). Radnja tih knjiga je smeštena u osamdesete, sedamdesete i šezdesete godine prošlog veka i odraslima to pruža mnogo zabave. Mislim da svako voli da se povremeno malo prošeta stazama sećanja.

Kako izgleda trenutak kad odlučite da neka samostalna knjiga preraste u serijal? Šta pokreće tu odluku?
Kad stvorim neke nove likove, uvek razmišljam o tome kao o samostalnoj knjizi. Prerastanje u serijal desi se kad postanem vezana za te likove i kad shvatim da im je ostalo još mnogo toga da kažu.

Jedna od posebno zabavnih stvari u Time After Time je vremeplovno otkriće glavnih junakinja da osamdesetih godina ljudi na železničkim stanicama nisu imali kofere na točkiće. Da li ste našli neko razumno objašnjenje zašto je čovečanstvu trebalo toliko mnogo vremena za tako prost izum?
Ha! Nemam odgovor na to – danas to izgleda potpuno šašavo, i sigurna sam da je mladim čitaocima zabavno kad shvate da su koferi s točkićima toliko nova ideja.

Aleksandar Gubaš

      

Tokom svog boravka u Beogradu, Džudi Kertin će imati nekoliko susreta sa čitaocima:

utorak, 23.10.2018.
Knjižara Kreativnog centra
18:00-19:00 – Druženje sa ljubiteljima njenih knjiga

sreda, 24.10.2018.
Sala Desanka Maksimović (Hala 1A)
16:00–16:45 h – Druženje s učenicima osnovnih škola iz Beograda
Štand Kreativnog centra (Hala 1)
18:00–19:00 h – Potpisivanje romana za mlađe i starije osnovce

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Devojčica iz svetlucave doline

Crvenokosa Tonje provodi srećno detinjstvo u pitoresknoj norveškoj zabiti. Sreću joj kvari jedino odsustvo druge dece u dolini u kojoj živi. Zato je njen najbolji i najverniji drug stari Gunval, koji joj je bio kum na krštenju. Njih dvoje se druže po ceo dan i pričaju o svemu, a Gunval pritom rado zasvira violinu. Posebno ih vezuje zajednička strast prema sankama: Gunvalova da ih pravi, a Tonjina da ih vozi i isprobava.

Tonjina svakodnevna rutina poremeti se kad u obližnji rekreacioni kamp, inače rezervisan samo za odrasle, prvi put stigne troje dece, s kojima se Tonje brzo sprijatelji, iako je sve zapravo počelo jednom čudnom tučom. Drugu krupnu promenu u Tonjinu dolinu unosi vest o smrti Gunvalove bivše devojke, koju on iz nekog razloga nikad nije pominjao Tonji.

Prilikom jedne nezgode Gunval slomi kuk i mora na operaciju, a njegovo imanje zaposeda ogromna mrzovoljna žena Hajdi, koju svi u kraju poznaju, a Tonje je u čudu kako to da joj Gunval ni o njoj nikad nije pričao. Nevolja nastaje kada Gunval, misleći u bolnici da će umreti, prepiše toj zagonetnoj Hajdi svoje imanje, a ona čvrsto reši da ga proda omraženom vlasniku kampa za odrasle. Ali Tonje ne odustaje tek tako od borbe za Gunvalovo imanje.

Devojčica iz svetlucave doline je drugo remek-delo norveške autorke Marije Par kojim nas je obradovao Kreativni centar, pored mog omiljenog Srca od vafla. Oba njena romana su s neverovatnom lakoćom osvojila kod mene maksimalnih 10 poena za emocionalnost, jer se sastoje od nezaustavljivog niza scena koje bubre snažnim osećanjima likova svih uzrasta, dovodeći u završnici do erupcije koja teško može da prođe bez čitalačkih suza. Svoje pripovedačko tkanje autorka nam podastire stilski vrlo nenametljivo, ali i neumoljivo nas sve vreme hvatajući za knedlu u grlu, usput ređajući fine životne mudrosti o odnosima među ljudima. Devojčicu iz svetlucave doline sam pročitao u jednoj noćnoj vožnji autobusom, pri čemu je celo veče jedino upaljeno svetlo u busu bilo iznad mog sedišta; kad sam završio čitanje, brže-bolje sam ugasio svetlo da ostali putnici ne bi videli na šta ličim posle čitanja.

              

I ovde je glavni lik jedna svojeglava nordijska devojčica, samo što, za razliku od Lene iz Srca od vafla, Tonje nije namrgođena i ćutljiva, već vesela, bučna, druželjubiva i gostoljubiva – ali obe dečje heroine Marije Par podjednako su preduzimljive i sklone avanturi. Tonje se u ovom romanu zatekla usred zamršenih odnosa dvoje odraslih: svog najboljeg odraslog druga Gunvala – bivšeg trola, kako Tonje voli da ga definiše – i čudnovate i dominantne Hajdi, koja se pojavljuje kao pretnja po Tonjin ušuškan idiličan svet. Sukob ovo dvoje odraslih kida Tonji srce, jer zahteva od nje da zauzima strane, a ona ima empatije za oboje. Vodeći se svojim ličnim poštenjem i iskrenošću, naučenim tokom odrastanja u maloj prisnoj zajednici iz svetlucave doline, Tonje na kraju pomogne Gunvalu i Hajdi da reše svoj višedecenijski razorni konflikt i da opet zasviraju violine zajedno.

Ovaj roman može da se čita i kao moderna verzija Hajdi, književnog klasika za decu Johane Špiri: i ovde imamo junakinju s istim imenom, odn. nadimkom; i ovde postoji motiv ostavljanja Hajdi na starateljstvo u idiličnim planinama, pa zatim oduzimanja od staratelja; i ovde je sudbina Hajdi vezana za Frankfurt. Samo što je ovde Hajdi odrasli, epizodni lik, a glavni lik je devojčica koja joj spasava dušu.

Neki motivi pojavljuju se i u ovom romanu kao zaštitni znak Marije Par, posebno bliska povezanost ljudi s prirodom u zabačenoj polururalnoj sredini, gde ljudi organski dele životne cikluse s prirodom i vični su farmerskom životu. Tako mala Tonje obožava kad neka ovca ojagnji trojke, jer zna da će to treće jagnje uvek zapasti njoj da ga hrani i podiže. Drugi karakterističan autorkin motiv je slavljenje duha male zajednice, koja se sastoji od vrlo različitih ljudi s različitim sudbinama, ali koji su uvek tu jedni za druge. Kao jedan zanimljiv nov, i za ovaj roman specifičan motiv pojavljuju se sanke, koje se provlače kroz ceo roman: one su za Gunvala graditeljski izazov i postignuće, a za Tonju jednako tako velik vozački izazov; njih dvoje su i po tome vrlo komplementarni likovi.

Devojčica iz svetlucave doline je roman o kome je vrlo lako napisati zaključak – ni pod kojim izgovorom ne sme da ostane nepročitan.

muški lik: Gunval se ovde podrazumeva, ali treba skrenuti pažnju i na lik Tonjinog oca, koji strpljivo čeka svoju voljenu ženu koja putuje okeanom kao istraživač, a u međuvremenu nenametljivo prati i podstiče rast svoje ćerke, kao planina koja je uvek tu za nju.
ženski lik: I Tonje se ovde podrazumeva, ali vrlo je impresivna i Hajdi, golema otresita žena razdirana bolom zbog gubitka oca i zavičaja.
epizodni lik: Svetlucava dolina ima mnogo zanimljivih epizodista, među kojima možemo da izdvojimo pijanog Nilsa koji se kreće pomoću hodalice i u trenucima najvećeg pijanstva ume da tresne ljudima oslobađajuće istine.
odnos: Gunval i Tonje, dvoje transgeneracijskih drugara koji svako toliko jedno drugom, s puno razloga, ponavljaju “šta bih ja bez tebe”.
scena: Taktički rat živaca između Hajdi i Tonje, u kome se u jednom trenutku pojavi i Tonjin tata da donese ćerki hranu i ćebe, potpuno shvatajući da Tonje mora da dobije taj rat, pa makar ostala cele noći pred Hajdinim zatvorenim vratima.
citat: “To nikad nije dečja krivica.” (pijani Nils Tonji o glupostima koje čine odrasli)

emocije: 10
zabava: 9
stil: 10
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Marija Par (1981)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Marija Par
naslov: DEVOJČICA IZ SVETLUCAVE DOLINE
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
ISBN: 978-86-529-0585-0
format: 18×22,5 cm
broj strana: 191
povez: tvrdi
pismo: ćirilica
ilustracije: Oshil Irgens
prevod sa norveškog: Marta Dašić, Tamara Filipović, Dragana Jokić, Marija Marković, Andrijana Pešić, Jelena Rovčanin, Jelena Stanković, Sandra Štrbanović, Dušan Zdravković
originalno izdanje: Maria Parr, Tonje Glimmerdal, 2009.

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Sazvežđe violina

Mala Tijana provodi svoje predškolsko detinjstvo u malom gradiću uz Moravu, krajem osamdesetih godina prošlog veka. Voli da jaše kobilu Apriliju kod deda Stevana na imanju i da se igra plastične konjice s Mihajlovim deda Aćimom. Mihajlo je drug Tijaninog starijeg brata i mala Tika se studiozno interesuje za njegov svet. Sa svoje strane, i Mihajlo gaji poseban zaštitnički odnos prema njoj.

Društvo Tikinog brata čine četiri mangupčića pred početkom puberteta, kojima je ona dala naziv dečaki. Budući da je dečaki očigledno nisu smatrali društvom za deljenje svojih muzičkih, intelektualnih i drugih interesovanja, Tika je morala da nađe svet za sebe u nečem drugom, i pokazalo se da je to violina. Njenu prvu violinu kupio joj je tata za bagatelu, od nekog finog osiromašenog gospodina u Berlinu, u vreme pada Berlinskog zida. Od tog momenta odmotava se Tijanina životna priča, koja je obeležena, s jedne strane, ljubavlju prema violini i drugim ljudima, a s druge strane, zloslutnim manifestacijama raspada jednog sistema i nesrećom koju donosi naslućivani haos.

Ta priča je vodi u rano osamostaljivanje, odlaskom u osnovnu muzičku školu u Ćupriji, zbog čega mora da tokom školske godine živi u đačkom domu. Cimerka joj je Ana, raskošni talenat njenih godina. Njih dve postaju najbliskije drugarice, zajedničko “sazvežđe violina”, i pred nadarenim devojčicama počinje da se otvara Evropa i putovanja s muzičkom školom. To se nekako poklapa sa zatvaranjem Evrope za njihovu zemlju i svakovrsnim uvlačenjem politike u živote dece i mladih tokom devedesetih.

Paralelno s tim, tokom Tikine srednje škole razvija se njen i Anin odnos s dečakima, koji odlaze na fakultete i učestvuju u protestima protiv vlasti devedesetih, dok Mihajlo odlazi kod oca u Nemačku. Priča između njega i Tijane konkretizuje se u vreme kad je njoj predstojala muzička akademija u Beogradu. Na akademiju Tika odlazi zajedno s nerazdvojnom Anom, ali ih krajem prve godine studija zauvek razdvaja NATO bombardovanje 1999.

Vesna Aleksić nas je u poslednje vreme navikla da svake godine izbaci po jedno novo remek-delo za decu i mlade, ali ovaj put kao da je prevazišla samu sebe i istresla u dahu svoj verovatno najbolji, najčvršći, najemotivniji i najmudriji roman do sada. Sazvežđe violina raznosi čitaoca na komadiće, i to radi svakog trenutka još tamo negde od prve trećine pa bez prestanka sve do epiloga. Ko ima običaj da snima telefonom citate koji to zavređuju, tokom čitanja ove knjige škljocaće sve vreme.

Ovo je knjiga za koju verujem da bi obožavao da je pročita dvanaestogodišnji ja. Najviše zbog toga što u ovom romanu, pored ostalog, ima i opasno dobre dečje romanse, kao i raznih krupnih pitanja o svetu kojih su i deca veoma svesna, a malo ko im o tome govori tako otvoreno kao Vesna Aleksić. Ova njena najnovija priča o klasičnoj muzici nije samo briljantan esej pun poetičnih misli i lucidnih opservacija, već u prvom redu jedna vrlo konkretna životna priča o životnim očekivanjima mladih bića, napisana tako nabijeno emocijama da drži pažnju poput najnapetije avanture.

Brojne su vrline ovog ostvarenja. Mana je možda samo jedna: što u nekim udarnim dijalozima deca izgovaraju neka autorkina filozofska i poetska razmatranja jezikom koji nije baš u skladu s njihovim godinama. Ali zato su vrline verovatno sve ostalo.

Da počnemo od te romanse. Ovaj roman dobrim delom vozi ta stalna napetost od malih nogu između Tike i Mihajla, Zvončice i Petra Pana, među kojima je generacijski razmak od nekih četiri godine. Ovakva situacija je raj za intimističke momente tipa “tiha patnja” i “zabranjeni svet”, koje autorka vrlo vešto ređa kroz svoj roman kao male dragulje s kojima može da se identifikuje bez zadrške svako ko je nekad bio zaljubljen, a nije smeo. To daje velik deo emotivnosti romanu, pri čemu je autorka u potpunosti izbegla banalnost, uspevši da ni metafora o Petru Panu ne deluje izlizano.

No nisu ljubav i prijateljstvo jedine teme ovde, to su isto tako i mržnja i smrt. I loš predosećaj sve vreme. Ta potmula mračna vibracija prati Tiku od vesti o padu Berlinskog zida koji najavljuje promenu u celom svetu, preko raznih simptoma raspada Jugoslavije i rata koji se odvija u njenom okruženju, pa do pretnje terorističkim napadom na voz kojim je putovala na koncert u srcu Evrope.

Tu opštu slutnju autorka ilustruje uznemirujućom predapokaliptičnom atmosferom pesme London Calling engleskih pankera The Clash: Tikin svet je kao London iz te pesme, nad kojim se nadvija kataklizma, ali šta se tu može, osim da se šamanskom svirkom otera teskoba. Roman počinje scenom u kojoj odrasla, trideset-i-nešto-godišnja Tijana zasvira violinu putnicima u vozu koji čeka da prođe antiteroristički pretres. Svira im bespoštedno usred jednog bolesnog i sluđenog sveta, kao što je i njena zemlja postala bolesna i sluđena dvadesetak godina ranije. Od te scene vraćamo se u prošlost i pratimo Tikin život, između ostalog i kroz ređanje tih aluzija o dolasku mračnih vremena, raspadu Jugoslavije i Evrope. I uvek je to nekako isprepleteno s Tikinim životom, ljubavlju i snovima – te stvari uvek idu paralelno i nijedna ne nadvladava. To je isto lepota ovog romana: mnogo je teških i tužnih stvari u životu, mnogo loših stvari van naše kontrole događa se svakodnevno ili su u skoroj najavi, ali Eros se tvrdoglavo ne da pokoriti.

Tijanina ljubav prema violini u dobroj meri odražava autorkin transpesimizam tipa “svet ide dođavola, ali još imamo muziku”. Muzika je prisutna na više načina, od epifanijskih scena poput svirke u skloništu od bombardovanja, pa do muzičkih citata, ponajviše The Clash. Muzika je Tikina autoterapija kad teskoba oko nje postane nepodnošljiva i fizički je tera na povraćanje. Muzika se u ovoj knjizi vrlo organski događa i prepliće s razvojem odnosa između besprekorno postavljenih glavnih likova.

Najnovije delo Vesne Aleksić spada u još uvek retke romane domaćih autora za decu i mlade koji se direktno bave Srbijom devedesetih godina prošlog veka – s tim što se ovde, kroz priču iz devedesetih, potpuno ima na umu vreme sadašnje, kada se mnoge stvari ponavljaju na nekim višim nivoima. Mlada muzičarka Tika u ovom romanu dobija u amanet mudrost starijih generacija da Strah i Bes rađaju Mržnju i Patnju. Ona to najdirektnije oseća čak i u toj zabačenoj Ćupriji u kojoj se školuje, i to je nešto što ona nauči znatno pre svojih evropskih saputnika u zaustavljenom vozu u Belgiji. Nju je život već suočio sa raspadom države, raspadom jednog poretka sveta, dolaskom neravnoteže haosa i smrću bliskih osoba usred svega toga. Sada nas to čeka opet, ali na kvadrat.

Odrasli, nemojte biti sebični da zadržite ovu knjigu samo za sebe. Dajte je deci čim vidite da su se ozbiljno zapitala nad životom. Ovo je roman koji će biti zanimljiv svim tim zapitanim mladim čitaocima koji bi voleli da znaju kojim putem treba da krenu u životu, kao i onima koji možda znaju kojim putem bi hteli da krenu, ali nisu sigurni imaju li snage za to u svetu u kome živimo. Podelite suze čitalačke s vašom decom – bilo kog da su dvocifrenog uzrasta, razumeće.

Razumeće i treba na vreme da počnu da se spremaju za ono što ih čeka posle nas. Čak i dete oseti kad vremena ne slute na dobro, i kad u okruženju počne da nestaje fizička i duhovna hrana, a strah se useljava u svakodnevicu. Sazvežđe violina je knjiga koja ozbiljno upozorava – ne popuje pritom i priča nam o vrlo lepim stvarima, ali ozbiljno upozorava: zbog olakog sejanja straha opet dolazi vreme u kome ćemo svi doživeti dosta loših stvari. Muzika će verovatno i dalje o(p)stati, lepi trenuci postojaće i dalje, ali neke rane boleće zauvek, kao kolateralna šteta u svetu koji bezglavo srlja u neizvesnost.

Predivna knjiga.

muški lik: Mihajlo je jedini među dečakima zaista primećivao Tiku, bio je s njom u kontaktu cele te burne decenije, da bi na kraju, kad je sve prošlo, podigao prvi kredit u životu da bi njoj kupio novu violinu.
ženski lik: Svakako Ana, ona blistavija od dve zvezde u sazvežđu violina, na koju Tika ne ume da bude ljubomorna ni kad je sanjala da je Ana uzjahala njenu Apriliju, niti da se ljuti na nju kad joj pojede dedin domaći eurokrem.
epizodni lik: Časni deda Drakče, penzionisani bezbednjak žustrog temperamenta ali zlatnog srca, koji ima veze tamo-gde-treba; scena njegovog infarkta iz vizure male Tike jedna je od najsnažnijih u romanu.
scena: Mihajlov boravak u pograničnom pritvoru, posle pokušaja da se sam vrati iz Nemačke u Srbiju.
odnos: Tika i deda Aćim, dete-konjić i njen neobični partner za igru, koji dobro razume detinju dušu i vidi sve što ona krije od drugih.
zanimljivosti:
Knjiga je puna muzičkih i filmofilskih citata, a kao jedan od znakova predstojeće propasti zemlje, pominje se i gašenje Stripoteke.
U ovom romanu Vesne Aleksić, pomalo neočekivano, nema lika savremene bake, ali zato tri deke sve nadoknađuju.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *
ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Aleksić
naslov: SAZVEŽĐE VIOLINA
ilustracije:  Maja Veselinović
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 173
ISBN: 978-86-529-0540-9

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Zeleni papagaj

Jedanaestogodišnjoj Jasni teško pada preseljenje iz rodnog gradića pravo u veliki Beograd, jer mora da se rastane sa starim školskim društvom, napusti ugodnu rutinu života u maloj sredini i pokuša da se prilagodi životu u metropoli. Jasnina reakcija na promenu adrese je zaranjanje u “krevetsku kraljevinu” – zatvaranje u simulaciju bolesti kako bi izbegla prve dane u novoj školi.

Do nje ipak polako dopiru novi školski drug Peca i par novih drugarica, koji joj olakšavaju navikavanje na život u toj novoj zgradi, koja podseća na džinovsku doboš tortu. Jasna je srećna što u njenoj zgradi bar nema lift, jer to je jedna od najužasnijih stvari koje je otkrila u velegradu. Dobra stvar Jasnine nove zgrade je i to što ima podrum, koji za nju i njene nove školske drugare postaje cela jedna neistražena planeta Starudija.

U stanu broj 8 Jasna i Peca otkrivaju deda Peru, trbuhozborca koji živi sa pticama u kući. On zna sve dečje misli i sve ih razume, a posle svoje smrti ostavlja im mladog zelenog papagaja, koga Peca pokloni svom malom polubratu i tako konačno s njim uspostavi bratski odnos. Ali se uskoro odseli iz Jasninog života.

Kreativni centar je ove godine objavio reizdanje knjige Zeleni papagaj, koju je Vesna Vidojević Gajović premijerno objavila još 1994. godine, a i tada ju je ilustrovao Bob Živković. Biće zanimljivo ispratiti novo čitanje ovog nostalgičarskog romana, kakvog odrasli ponekad mogu i bolje da razumeju nego deca, jer govori o stvarima i trenucima čijeg značaja često još nismo svesni u vreme kad nam se, kao malima, dešavaju.

Radnja Zelenog papagaja smeštena je u vreme kad su tramvaj, lift i fiksni telefon još uvek bili čuda tehnologije, i kad su u Beogradu još postojali bioskopi s grejanjem na drva, u kojima se prikazuju kaubojski filmovi. U to vreme u žargonu se koristila reč “dasa”, za nešto što je fantastično govorilo se “fanta”, a sala za fizičko zvala se “fiskulturna sala”. Zahvaljujući senzibilnosti autorke, ovaj sad već poprilično anahroni milje je, kroz mnoštvo dečjih zapažanja i fascinacija, prikazan zanimljivo za otkrivanje i novijim generacijama mladih čitalaca.

Svet koji Jasna upoznaje dolaskom u novu sredinu opisan je preko detalja koji su jednom detetu naročito važni. Ona u početku stalno upoređuje staru i novu sredinu. U njenoj novoj školi zvonce je električno, a deca piju vodu iz plastičnih šolja. To je priličan kulturološki šok za dete koje je pre toga išlo u školu gde se voda pumpala u dvorištu, a kraj časova je označavao domar mesinganim zvoncetom. Njenom drugu Peci važnije su neke druge sitnice – recimo, on nije baš najsrećniji što u zgradi u kojoj živi, toj istoj “doboš torti”, gelenderi nisu osobito zgodni za spuštanje.

Ne znam tačno koji je povod izdavača za ovo reizdanje, ali radovalo bi me kad bi Zeleni papagaj našao novu publiku i četvrt veka posle nastanka, jer se radi o mnogo toploj knjizi koja to sasvim zavređuje, prikazujući nam iz dečjeg ugla jedno vrlo zanimljivo razdoblje na početku razvoja Beograda kao metropole. Kao što junaci romana u podrumu Jasnine zgrade otkrivaju uzbudljivi planet Starudiju, tako i današnja deca-čitaoci mogu da u ovoj knjizi pronađu svoj planet Starudiju, sazdan od prepoznatljivih i bliskih utisaka neke slične dece iz nekog ranijeg vremena.

muški lik: Peca, sin razvedenih roditelja, buni se protiv postojanja mlađeg brata, izmišlja reči i otkida repove gušterima.
ženski lik: Jasnina mama, stisnutih zuba trpi iste lomove posle preseljenja kao i njena ćerka, i nikad neće prihvatiti urbano proleće kao punovredno.
epizodni lik: Trbuhozborac Pera, penzionisani profesor ruskog, dugo vremena držao je Jasnu u ubeđenju da njegove ptice zaista umeju da govore.
odnos: Svakako Jasna i Peca, koji zajedno kasne u školu, dele tajnu razbijenog prozora i, uprkos povremenom uzajamnom nerviranju, jedno drugom predstavljaju mnogo više nego što su spremni da priznaju.
scena: Jasnino nagovaranje Pece da prihvati mlađeg brata i pokloni mu papagaja.
citat: Možda ja umem da govorim iz trbuha, ali sve sam naučio od ptica. – deda Pera

emocije: 9
zabava: 8
stil: 8
edukativnost: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala – Vesna Vidojević Gajović (1953)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Vidojević Gajović
naslov: ZELENI PAPAGAJ
ilustracije: Dobrosav Bob Živković
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 165
ISBN: 978-86-529-0539-3

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image