Category Archives: mentalna bolest

romani u kojima se pojavljuju likovi s mentalnom bolešću ili poremećajem

Priča za biće vremena

radnja

Posle gubitka očevog prestižnog posla u Silicijumskoj dolini, šesnaestogodišnja Nao mora da se iz SAD vrati s porodicom u Japan. U tokijskoj gimnaziji se nikako ne snalazi, žrtva je užasnog vršnjačkog maltretiranja i, poput svog slomljenog oca, planira samoubistvo. Pre tog čina počinje da piše dnevnik posvećen svojoj fascinantnoj prabaki Điko, budističkoj monahinji.

Desetak godina kasnije, posle razornog cunamija, okean donese dnevnik mlade Nao iz Japana do jednog kanadskog ostrva na Pacifiku, gde ga pronalazi sredovečna književnica Rut. Od tog momenta prepliću se dve glavne paralelne radnje romana: jednu radnju čine dešavanja koja u svom dnevniku opisuje Nao, u prvom licu; u drugoj radnji pratimo Rut i njenog muža Olivera, koji čitaju pronađeni dnevnik i preko njega postaju uvučeni u životnu dramu tinejdžerke Nao, s posledicama i po sopstveni brak.

komentar

Kao što i sam naslov daje naslutiti, Priča za biće vremena (A Tale for the Time Being) kanadsko-japanske autorke Rut Ozeki vrlo je ozbiljan i prilično zahtevan filozofski roman. U njemu se uspostavlja spiritualna transkulturalna veza između zrele kanadske književnice u stvaralačkoj krizi i zlostavljane japanske tinejdžerke na korak od samoubistva. Obe vezuje kulturološka podeljenost između Japana i Amerike i problem uklapanja u aktuelnu sredinu, kao i niz drugih razmišljanja i dilema. Ozeki prepliće njihove dve priče u vrlo složenu celinu kroz koju pretresa nekoliko krupnih filozofskih i etičkih pitanja, no srećom to roman ne čini teško probavljivim, jer sve vibrira, pluta na snažnim emocijama i garnirano je zrncima životnog humora.

Vreme je ključna tema ovog romana – potraga za smislom sadašnjeg trenutka, potraga za svojim sada. Nao nije slučajno dobila to ime – tako Japanci izgovaraju now na engleskom, dakle sada. Ljudi i sve što postoji na svetu definisani su u ovom romanu kao bića vremena, koja imaju svoj vremenski opseg postojanja. Vreme je u ovom romanu na najrazličitije načine izuvijano i izukrštano, kroz dodirivanje i prožimanje dešavanja iz različitih godina i na raznim mestima. Jedan od ključnih momenata u romanu je kad Nao, čiji dnevnik počinje opisom događaja iz prošlosti, tokom pisanja stigne do svog sadašnjeg trenutka – kad i bukvalno pronađe svoje sada, u momentu dok se nalazi pred definitivnim odustajanjem od života.

 

U romanu se ne štedi na fantastici. Kad Nao pukne pod pritiskom bullying-a, ona se popne na školsku klupu i zavrišti tako da njenim zlostavljačima šikne krv iz bubnih opni (malo manga preterivanja nije na odmet). Nao najnormalnije komunicira sa duhom svog deda-ujaka, mladog mirovnjaka i nadarenog intelektualca koji je poginuo kad je prisilno regrutovan u kamikaze. Tekst na poslednjim stranama Naoinog dnevnika u jednom trenutku naočigled Rut nestaje iz sveske, da bi se kasnije opet pojavio, ali sa drugačijim završetkom. Tu je i misteriozna japanska vrana, koja se na Rutinom kanadskom ostrvu pojavila istovremeno sa prispećem Naoinog dnevnika, i za koju se ispostavlja da zapravo motri i čuva Rutin brak.

Ovaj roman je neočekivano zanimljiv i čitljiv esej o vremenu, paralelnom univerzumu i slobodi izbora, ali to nije njegov glavni kvalitet. Ono što ga vozi kao materijal za čitanje jeste njegovo efektno bavljenje temama ljubavi i okrutnosti. U romanu postoji srodstvo u zlostavljanju između Nao i njenog deda-ujaka: nju su školski vršnjaci boli makazama, palili cigaretama i pokušali da je siluju; njemu su vojni treneri mesecima zverski lomili zube i kosti u logoru za obuku kamikaza. Stvari kroz koje su njih dvoje prošli kao žrtve nasilne strane ljudske prirode duboko su ih obeležile. Kontrast između tih događaja i miroljubivog porodičnog zaleđa iz kojeg oboje dolaze čini ovaj roman posebno potresnim.

Roman možemo posmatrati i kao kompetentan uvod u japansku kulturu, iz kojeg saznamo i mnogo fascinantnih stvari o životu u Japanu za vreme fašističkog režima. Po tom bavljenju običnim ljudima pod fašizmom Priča za biće vremena donekle podseća na svojevrsnu japansku verziju Kradljivice knjiga Marka Zusaka. U svom kanadskom toku, roman je i esej o spisateljskom kreativnom procesu (Rut i njen muž iz romana zapravo su autorka i njen muž u “stvarnom životu”), dok u svojoj završnici roman intrigantno pretresa i vrlo zanimljivu temu digitalne anonimnosti na netu. Potpuno jedno šareno, višeslojno, obuhvatno i bogato ostvarenje.

Rečenice Rut Ozeki su smirene i bez egzaltacije, ali upravo ta suzdržanost snažno potcrtava emociju koja se opisuje. Sasvim je očigledno da je ovde autorka jedna zen monahinja (Rut Ozeki se zamonašila tri godine pre objavljivanja ovog romana) – ne samo po temama i tonu, već i po načinu pripovedanja. Priznajem da sam imao problema sa koncentracijom na prvih dvesto strana, dok se situacija prilično polako montirala, jer autorki se nigde nije žurilo, i pritom sam morao da krčim put kroz šumu podataka, reči i imena iz japanskog jezika i kulture (ceo roman ima ukupno 167 fusnota, mahom tumačenja reči na japanskom, ali i pojmova iz kvantne fizike). No čitalački trud dobija nagradu tamo negde posle dvestote strane, kada kreće ređanje sve snažnijih i snažnijih scena i otkrivanje fascinantnih detalja iz porodičnih biografija, i tu onda priča počinje da melje čitaoca, nežno ali nezaustavljivo. Tome doprinosi i činjenica da je Ozeki velemajstor za izgradnju napetosti i plasiranje zlokobnih najava koje vuku na dalje čitanje – a ovaj roman je pun istinski teških situacija. Srećom, svaka od njih ima svoje opravdano mesto, Ozeki ih servira vrlo pristojno i uglavnom ih ne koristi kao povod za patetiku.

Tekst na momente ima težnju da skrene u dominantno pedagoške vode, iz silne želje autorke da kaže što više o Japanu, zen-budizmu, kvantnoj fizici, vegetaciji pleistocena i drugim akademskim temama o kojima razmišljaju njeni pametni likovi. Ume to mestimično da pridavi čitaoca, ali u konačnici nimalo ne kvari buran čitalački doživljaj, jer Rut Ozeki poseduje suptilno umeće da nam na finjaka uvali razornu krvožednu dramu. Možda sam očekivao neki snažniji klimaks na kraju romana, umesto smirenog oticanja drame u razne rukavce paralelnih svetova, pa sam čitanje završio neočekivano suvih očiju – ali možda je to i bio autorkin cilj, da stvari mirno prihvatimo.

ženski lik: Bez ikakve dileme to je Naoina prababa Điko, budistička monahinja od 104 godine koja ima supermoć da kod ljudi probudi dobro i unutrašnji mir, i koja je svojim trajanjem i sama metafora za vreme.
muški lik: Kamikaza Haruki, briljantni i perspektivni mladi intelektualac i pacifista, regrutovan protiv volje, koji se sa 19 godina dobrovoljno prijavljuje na samoubilački let kako bi obezbedio ratnu penziju za majku i mlađe sestre.
epizodni lik: Prodefiluje ih mnoštvo i stvarno je teško nekog posebno izdvojiti, pa neka moj izbor padne na antropomorfnu japansku vranu koja spasava dušu posustaloj književnici Rut.
odnos: Nao i Rut, koje si telepatski uzajamno šteluju narušeni balans u životu, sa vremenskim razmakom od dvanaest godina.
scena: Scena seksualnog i elektronskog nasilja nad Nao u školskom WC-u svakako je jedan od najsnažnijih momenata romana.

zanimljivosti:
Ljubiteljima mačaka ovaj roman će biti posebno interesantan zbog istaknute uloge koje u njemu imaju dve mačke.
Pred kraj Drugog svetskog rata, japanska ratna vlada je porodicama poginulih kamikaza slala kutije u kojima se nalazila samo cedulja na kojoj piše “ostaci”, kao zamena za fizičke ostatke koji nisu mogli da budu nađeni.

emocije: 10
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 9

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je napisala ovu knjigu – Ruth Ozeki (1956)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Rut Ozeki
naslov: PRIČA ZA BIĆE VREMENA
izdanje na srpskom: Booka, 2015.
broj strana: 479
povez: broširani
format: 20 cm
pismo: latinica
originalno izdanje: Ruth Ozeki, A Tale for the Time Being, 2013.
prevod sa engleskog: Aleksandar Milajić
naslovna strana:
Ivan Benussi
ISBN: 978-86-88335-52-2

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Mi ostali samo živimo ovde

dobitnik priznanja Knjigoskopa za 2016. godinu
za najbolji YA roman i za najbolji ženski lik

 

radnja
Provincijski maturant Majki ima dve sestre, mlađu Meredit i stariju Mel, za koje je snažno vezan, pogotovo nakon što je Mel preživela kliničku smrt kao posledicu anoreksije i izgubila godinu u školi. Njihova majka je ambiciozna lokalna političarka koja se kandiduje za Kongres, a otac im je alkoholičar. I sam Majki ima veliki problem sa kontrolom svojih prisilnih radnji i povremeno ga spopadaju suicidalne ideje. Njegov najbolji drug Džered je gej, a Melina najbolja drugarica Hena je Majkijeva višegodišnja tiha patnja. Stvari u Majkijevom privatnom životu se zakomplikuju kada, nekoliko nedelja pre mature, u njihovu školu dođe egzotični Nejtan, za koga se Hena odmah zainteresuje. No to nije sve: u školi i oko nje započinje serija jezivih paranormalnih događaja, u kojima ginu pripadnici lokalne subkulture koje Majkijevo društvo zove indi tipovi. Zato se i Majki i Mel i Džered i Hena usrdno nadaju da će uspeti da maturiraju pre nego što im školu raznese eksplozija kao pre osam godina.

komentar
Kad se čita ovako prepričano, radnja Nesovog najnovijeg romana Mi ostali samo živimo ovde zvuči relativno normalno. Ono što se glavnim junacima dešava u glavama i u svakodnevnom životu zaista i jeste sasvim uobičajeno za te godine, sa svom pripadajućom dramskom težinom. Međutim, ono što ovaj roman čini toliko posebnim i originalnim jeste preplitanje ove glavne, intimističke radnje, sa sporednom koja je spektakularna do granice treša, a s kojom glavni junaci imaju samo ovlašne kontakte. U toj bočnoj radnji grupica lokalnih hipstera (tzv. indi tipova) vodi paničnu i očajničku borbu da spasi svet od najezde Besmrtnih, svojevrsnih zombija koji žele da nas pokore.
Indi tipovi ginu kao mušice na prvoj liniji odbrane planete, ali naši glavni likovi o tome saznaju samo ako slučajno prisustvuju nekom događaju koji ne razumeju: sudar sa jelenom zombijem, svetleća devojčica koja protrči pored njih, bina na koncertu koja eksplodira sama od sebe… Ti događaji se ređaju jedan za drugim, ali naši glavni junaci osećaju da oni ipak nisu ti koji su odabrani za taj spektakl. Njihovo je “samo” da izađu na kraj sa frkama u sopstvenom životu, i da se nadaju da sukob Besmrtnih sa indi tipovima neće razneti školu pre nego što dobiju svedočanstva kako bi mogli da upišu faks.
Pored svega toga, Majki ima još jedan problem: uskoro će ostati bez najboljeg druga, jer se ispostavlja da je Džered zapravo bog mačaka, koji će za četiri godine da se vaznese u nebo. U ovom romanu je potpuno sjajno to što sve ove bizarnosti nimalo ne otupljuju vrlo realističnu emotivnu oštricu. To što je Džered bog ne čini ga nimalo manje ranjivim tinejdžerom; jeste da ga njegova božanskost čini posebnim i izuzetnim u odnosu na druge, ali zar nije svako od nas u nečemu pomalo frik?

Ovaj roman je zapravo druga strana medalje klasične young adult literature. U bočnoj radnji Nes se nežno sprda s klišeima mnogih popularnih YA podžanrova (horror, fantasy, distopija), ali ih istovremeno uopšte ne dovodi u pitanje, jer tinejdžeri u sve to veruju, dakle to je stvarno. Nes vrlo saoseća s tim herojima koji su protiv svoje volje odabrani da spasavaju naš svet dok mi smišljamo s kim ćemo na matursku žurku. Oni su preplašeni, nesavršeni, stradavaju, puni su sumnje, ali moraju da iznesu svoju misiju. Kad se na kraju sretnu sa glavnim junacima glavne radnje, ispostavi se da su i indi likovi sasvim obični tinejdžeri sa svojim frkama, a razlikuju se samo po tome što su ravnodušni na maturske rituale, slušaju džez i, dobro, spasavaju svet kad već neko mora. Kada nad zgarištem škole preživela indi heroina Sačel zakuka “Zašto se to uvek nama dešava?”, Mel je saosećajno teši: “Ne brini zbog toga. Svako ima nešto što ga muči.” I to je to: nečiji problem je to što je odabran da se bori sa zombijima i vampirima, dok neko drugi ima roditelje verske fanatike ili lokalnu Hilari Klinton za majku; neki među nama spasavaju svet, dok “mi ostali samo živimo ovde” – ali svi smo u istom emotivnom haosu. Naročito kao tinejdžeri.
Vrlo snažna tematska linija ovog romana je odnos između percepcije sveta mladih i odraslih: svi odrasli u ovom romanu ponašaju se kao da su gluvi za te apsurdne priče tinejdžera o paranormalnim događajima, da bi se na kraju ispostavilo da se svi oni ipak prilično dobro sećaju sličnih događaja iz svoje mladosti. Odrasli u romanu zameraju mladima što se ponašaju kao da su popili svu pamet ovog sveta; s druge strane, Hena se u jednom trenutku lucidno zapita “da li je svest o tome da u neke stvari nisi siguran ono što čoveka čini odraslim?”
Tinejdžerska tuga rastanaka takođe je važna tema ovog romana. Sve likove na kraju romana čeka rastanak jer je škola gotova, oni će otići na studije na različite krajeve SAD, a Džered će posle toga napustiti planetu. Oni će iza sebe ostaviti neke drage osobe da samuju u lokalnom gradiću, kao mala Meredit koju će napustiti i brat i sestra, ili Džeredov otac koji će ostati i bez poslednjeg člana familije. Istovremeno, taj kraj je potpuno otvoren, jer svaki kraj je neki novi početak i nikad se ne može sa sigurnošću reći kojim tokom će stvari krenuti. A ko zna, možda će i Džered na kraju nekako uspeti da izvrda to neumitno vaznesenje.

 

Mi ostali samo živimo ovde je vrlo originalan i nesvakidašnji maturantski blues, u kome se sasvim prirodno i tečno isprepliću normalno i paranormalno, tvoreći bizarnu, efektnu i potpuno funkcionalnu celinu u koju poverujemo svim srcem. I na kraju, apsolutno moram da se složim sa opisom koji je Guardian dao za ovaj roman: “razorno tužan, urnebesno zabavan i neopterećujuće pametan – ali to je Patrik Nes, pa tako nešto i očekujemo, zar ne?”

ženski lik: Hena, pola Finkinja i pola crnkinja, ne ustručava se da proba sve za šta ima priliku, razvija izuzetno lep odnos s Majkijem i uspeva da se odupre fanatičnim roditeljima.
muški lik: Džered, gej bog mačaka i puma, iscelitelj bioenergijom i najbolji drug.
epizodni lik: Sačel, protagonistkinja bočne priče, indi devojka koja preživi i rat sa Besmrtnima i emotivne izdaje.
odnos: Majki i njegove sestre, trio koji vezuje dirljiva nežnost, briga i poverenje.
scena: Sudar s jelenom, koji Majki i Hena prežive držeći se za ruke.

zanimljivosti
Sačelin ujak je zombi policajac s otkinutom glavom, koji maltretira Majkija i Henu dok se noću ljube u kolima.
Majkijeva majka i Džeredov otac su politički protivnici i izborni protivkandidati, ali mi do kraja ne saznajemo ko je u kojoj stranci.
Nes u romanu vizionarski predviđa propast Tvitera.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 10
edukativnost: 6

najpovoljnija kupovina: sajt Kreativnog centra

Aleksandar Gubaš

OPŠTI PODACI

ISBN: 978-86-529-0363-4
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2016.
originalno izdanje: Patrick Ness, The Rest of Us Just Live Here, 2015.
broj strana: 225
naslovna strana: Walker Books Ltd

on je napisao ovu knjigu – Patrik Nes (1971)

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Četiri deteta, tri mačke, dve krave, jedna veštica (možda)

naslovna

Beverli je nabusita starmala dablinska trinaestogodišnjakinja koja letuje u irskom primorskom mestašcu Tranaroneu, gde upoznaje druželjubivu sanjalicu Elizabet i njenog jedanaestogodišnjeg astmatičnog rođaka Džerarda. Opsednuta naukom i naučnim objašnjavanjem i premeravanjem stvari, Beverli odlučuje da jednog jutra povede detaljno organizovanu ekspediciju na obližnje Gospino ostrvo, na koje je za vreme oseke moguće doći pešice. U ekspediciju pozove Elizabet i Džerarda, a protiv njene volje priključuje im se i nešto stariji Kevin, sin vlasnice lokalne prodavnice.

Beverlina ideja je bila da članovi njene ekspedicije istraže ostrvo, mapiraju ga, zapišu zanimljivosti i vrate se kući pre nego što im plima to onemogući. Ali što je u teoriji bilo dobro i precizno zamišljeno, potpuno je propalo u praksi: Elizabet ugane nogu, stvari u kojima su im bile zalihe hrane nestanu, a nad njih se nadvije oluja u najavi. Jedino što im preostaje je da se sklone u neku kuću koju su uspeli da nađu, na tom ostrvu koje bi trebalo da je pusto.

Kuću zatiču praznu, ali daleko od toga da odaje utisak napuštenosti. Upoznat sa lokalnim pričama, Kevin ima ideju ko bi mogao tu da živi, i to ga ne čini nimalo spokojnim, a svoj strah prenosi i na druge. I zaista, stanarka se uskoro pojavljuje – to je Dimfna, samotna čudakinja koja zavija kroz prozor kao vuk, plesom priziva kišu, kravu zove svojim imenom i pušta je da spava u sobi za goste, a obema mačkama je dala isto ime. Sa takvom jezivom ženom četvoro preplašene dece treba da provedu oluju zarobljeni na zabačenom ostrvu, pri čemu niko od njihovih roditelja nema pojma gde su.

ilustracija

Četiri deteta, tri mačke, dve krave, jedna veštica (možda) je prilično čudan i zanimljiv naslov, ali može da stvori pomalo pogrešan utisak o ovom romanu jer zvuči detinjastije nego što jeste. Ovo nije bajka ni slikovnica za predškolce, ovo je sasvim ozbiljan psihološki roman u kome su svi likovi briljantno portretirani. Autorka Šivon Parkinson je napravila sjajan balans između, sa jedne strane, skoro brutalnog fizičkog realizma smrdljivog znoja, prljavih nožnih prstiju i astmatičnog gušenja glavnih junaka, i, sa druge strane, pomalo nadrealne atmosfere na Gospinom ostrvu. Ovo atlantsko ostrvo bez šume, zaraslo u glog i žbunje, sa debelim fokama i tajanstvenim prisustvom Dimfne čak i kad se ne vidi, i sa bunarom čija voda možda jeste, a možda i nije lekovita, predstavlja inspirativan ambijent u kome se deca otvaraju – jedni prema drugima, ali i prema sopstvenom nesvesnom.

Svako od dece ima neki svoj strah: Beverli se plaši visine i užas je hvata i od silaženja niz dvometarsku stenu; “veliki” Kevin se skupi u drhtavo klupko kad grmi. U početku ekspedicije svi se slažu kao rogovi u vreći i Beverli nikog ne podnosi, ali kako se dešavanja sve više komplikuju, oni počinju da sarađuju i da se bolje upoznaju. U tome važnu ulogu imaju priče koje deca pričaju jedni drugima – bajke koje smišljaju i improvizuju na licu mesta kako bi prekratili vreme i odagnali strah i teskobu. Upravo te priče su posebno lep deo ovog romana. Svaka od njih simbolički predstavlja onog ko ih priča, iznoseći emocije, strahove i skrivene želje pričaoca – uključujući i Dimfnu, koja je čula sve dečje priče i na kraju ispričala svoju, ne manje zanimljivu.

Situacija u kojoj su se zatekli na ostrvu utiče na sve prisutne da nađu snagu u kriznim trenucima i da otkriju neke svoje manje poznate strane, iznenadivši i sebe i druge. Kevin je progutao strah od grmljavine da bi izbavio Džerardovog mačora od oluje. Racionalna Beverli, koja uvek razmišlja jasno i zaokruženo, ispriča neobičnu priču s potpuno otvorenim krajem. Čak i Džonson losion iz Dimfnine kuće možda nije samo običan losion. A Dimfna zaista jeste neka vrsta veštice (možda). Kod Šivon Parkinson je divno što nam ostavlja odškrinuta vrata za zrnce magije; na kraju i Beverli u svom preciznom pogledu na svet prihvata i ono možda, makar u zagradi.

470861

FAVORITI

ženski lik: Svakako Dimfna, žena koja se krije od ljudi, živi s kravama koje ne muze i ceo dan pije čaj s pet kašičica šećera.

muški lik: Mali ali pronicljivi Džerard, na koga se devojčice u početku otresaju i koriste ga kao robovsku radnu snagu, ali na kraju uspe da zaradi njihovu nežnost.

epizodni lik: Feministička princeza iz Beverline priče, koja se izbori za slobodu da sama odluči da li će se i kada smuvati sa spasiocem kome je obećana njena ruka.

odnos: Razumevanje između Džerarda i Dimfne na osnovu zajedničke ljubavi prema mačkama, koje nadilazi i generacijske razlike i čudnovatost situacije u kojoj su se našli.

scena: Neočekivano zbližavanje Beverli i Kevina na plaži sa fokama.

UMETNIČKI DOJAM

EMOCIJE: 8
ZABAVA: 8
STIL: 9
EDUKATIVNOST: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

OPŠTI PODACI

ISBN: 86-7781-392-6
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2005.
originalno izdanje: Siobhán Parkinson, Four Kids, Three Cats, Two Cows, One Witch (Maybe), 1997.
broj strana: 225
ilustracije: Dušan Lakićević

* * *

ŠIVON PARKINSON (1954)

siobhan-parkinson-Laureate-na-nOg1

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Rez!

naslovna

Torstai je petnaestogodišnji momak čiji je životni san da postane filmski reditelj. On razmišlja u kadrovima i doživljava svet kao deo filma koji mu se dešava. Nezgoda je što taj film nije nimalo prijatan – roman Rez! finske autorke Hane Marjut Martile prikazuje Torstaijevu porodicu na rubu potpunog raspada. I mama i tata su teški alkoholičari, dok je Torstaijeva godinu dana starija sestra Tarina problematična tinejdžerka koja se druži s narkomanima, vodi maloletničku bandu i sa 14 godina je rodila dete nepoznatog oca, koje je odmah po rođenju dato na usvajanje.

Rođenje Tarininog deteta je delovalo kao zvono za uzbunu i roditelji Torstaija i Tarine pristali su da se podvrgnu terapiji antabusom, pilulama posle čijeg uzimanja telo tokom naredna 3-4 dana jako burno reaguje na alkohol. Međutim, uskoro su uveli običaj da antabus uzimaju samo ponedeljkom, kako bi u petak mogli da se zverski napiju. Tako se njihov život pretvorio u nestrpljivo iščekivanje petka, a tata je posle oduzimanja Tarinine bebe potpuno zanemeo i zakucao se u sofu iz koje ne izlazi i ne progovara ni reč.

Torstai spontano preuzima ulogu glave porodice, kao najtrezveniji i najodgovorniji u celoj situaciji. On prihvata specijalno zaduženje da snabdeva sestru kondomima i vodi računa da ona svako jutro ima kontraceptivnu pilulu kraj uzglavlja. Frka nastane kad ga Tarina obavesti da je, i pored svih tih mera predostrožnosti, ona opet trudna. Rođenje tog deteta bi do kraja razorilo porodicu, jer bi socijalni radnici imali mnogo razloga da im uvedu razne specijalne mere, a oduzimanje još jedne bebe ne bi podneli ni Tarina ni njen tata, koji je i sam bio odbačen kao beba.

Tarina je trenutno u vezi s Koljom, sitnim mafijašem poreklom iz neke ruske nedođije, i rešila je da ovaj put zadrži dete. Kolja želi da je oženi i upada im u kuću sa gomilom ukradenih stvari kao darovima za svakog, među kojima su najproblematičniji jedno malo crno štene – i flaša votke. To štene i ta flaša votke, doneta pre petka, dakle u četvrtak (četvrtak se inače na finskom kaže torstai), postaju okidač za eksplozivan razvoj situacije u kulminaciji romana.

finski

Rez! je socijalna drama koja govori o veoma mučnim stvarima i ljudima koji se obično posmatraju kao društveni gubitnici. Svetlo u tom alkoholičarskom mraku bacaju Torstaijev entuzijazam i neugasli ostaci ljubavi koja ipak uspeva da opstane među članovima ove nesrećne porodice. Torstai je potpuno svestan depresivne porodične situacije, ali ne želi da ga socijalni radnici i okolina sažaljevaju. Trudi se da stvarima prilazi sa što manje emocija i na što operativniji način, usmeren na praktično rešavanje problema. No to nije nimalo jednostavno.

Atmosfera i rečnik romana uopšte nisu lepi ni prijatni: roditelji se međusobno biju čekićem; Torstai se potuče s majkom oko flaše votke, a Tarina joj se obraća izrazima kao što su “začepi, kravetino, i šljokaj”; na svakoj strani romana ima po nekoliko sočnih psovki. Ko ima želudac za takve stvari, ispod ove vrlo grube površine prepoznaće neuništivu potrebu za ljubavlju i želju da se ne odustane od snova.

Struktura romana povremeno oponaša filmski scenario i knjigu snimanja, opisujući kako Torstai vidi ono što se dešava. Posebna zanimljivost romana je što kroz njega sve vreme Torstai, koji pripoveda u prvom licu, upoznaje čitaoce sa raznim pojmovima iz filmske produkcije i teorije filma, kao i sa ostalim manje poznatim pojmovima i stranim rečima koje se pominju. Rez! je delo koje nudi mnogo razloga za čitanje svima koje interesuje kad se o teškim temama govori iz drugačijeg ugla.

FAVORITI

ženski lik: Moza, hipi tinejdžerka sa smešnim pletenicama koja volontira u centru za brigu o napuštenim životinjama i koja na prepad uvali Torstaiju jezik u usta.

muški lik: Torstai, pre vremena sazreli budući filmski reditelj koji, statistički gledano, ima izuzetno male šanse da uspe u životu kao dete iz autsajderske porodice, ali to ne umanjuje njegovu rešenost.

epizodni lik: Liza, socijalna radnica kojoj je dodeljena Torstaijeva porodica na staranje; ona se u romanu nijednom ne pojavljuje direktno, ali je Torstai često pominje i doživljava kao prvu osobu iz socijalnih službi s kojom uspeva da nađe zajednički jezik.

odnos: Torstai i Tarina, odnos u kome mlađi brat odgovorno vodi računa o blesavoj starijoj sestri i o njenoj kontracepciji.

scena: Završni okršaj Torstaija s majkom, iscrpljujuća bitka dva ravnopravna protivnika gonjena različitim vrstama očaja.

UMETNIČKI DOJAM

EMOCIJE: 9
ZABAVA: 6
STIL: 8
EDUKATIVNOST: 10

Aleksandar Gubaš

* * *

OPŠTI PODACI

ISBN: 978-86-7781-716-9
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2009.
originalno izdanje: Hanna Marjut Marttila, FILMI POIKKI! Ensi-ilta tänään torstaina, 2007.
broj strana: 221

* * *

HANA MARJUT MARTILA (1961)

Hanna Marjut Marttila

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Spasavanje Frančeske

U poslednje vreme moj omiljeni rođendanski poklon drugim ljudima je roman Spasavanje Frančeske, australijske autorke Meline Markete, koji je kod nas objavio Kreativni centar 2010. godine, u okviru njihove edicije romana za tinejdžere “Tranzit”.

naslovna

Glavni lik je šesnaestogodišnja Frančeska, koja ima ozbiljan problem. Njena energična mama, koju Frančeska ne zove ni mama ni keva, već Mija po imenu, odjednom je zaćutala. Svi su navikli na Miju kao na motor porodice, ali je motor preko noći stao, a Frančeska ne zna zašto. Mija se zatvorila u svoju sobu, prestala je da jede, ne ide više na posao i ne pušta više motivacione pesme drugima za dobro jutro – i to tako traje ne danima, već nedeljama i mesecima. Brigu o Frančeski i njenom malom bratu silom prilika preuzima njihov tata, ali on se u tome nimalo ne snalazi i nema pojma da njegova deca uopšte ne vole jaja za doručak.

Nije to Frančeskin jedini problem: na Mijin nagovor upisala je poslednje dve godine gimnazije u školi San Sebastijan, koja je tek te godine otvorila vrata i za devojke, u srazmeri 25 momaka na jednu devojku. Zato je mrzovoljna i nekomunikativna Frančeska sada prinuđena da se izbori za poziciju i poštovanje u školi koja već sa ulaznih vrata smrdi na muške hormone. Ali tu se u njenom životu pojavljuju neki novi likovi, a pomalo neočekivano i neki stari: Tara želi da menja svet; Šivon želi da bude svoja; Džimi voli da se uvaljuje na ručak; Tom podriguje i zasmejava; a tiha Džastin svima im kuva čaj i želi da bude njihova stena. Svi oni su se nekako zatekli tu da spasavaju Frančesku od sloma kad pritisak na nju postane prevelik, i da joj pomognu da očuva uzdrmanu porodicu na okupu.

crnobela          60s

Na sve to njoj dodatnu nervozu uliva i Vil Trombal, koji ne može da podnese to što Frančeska razlikuje Tolstoja i Trockog, a ni babe im se ne podnose. Ipak, Vil je zanimljiv… o da, vrlo zanimljiv! – ali sledeće godine ide na faks, a Frančeska ostaje u San Sebastijanu.

To su ljudi koje neprimetno zavolite čitajući ovaj omladinski roman – nikog ne odmah na prvu loptu, već ih polako otkrivate tokom 260 lako čitljivih strana, postepeno razumevajući njihovu pravu prirodu često sakrivenu iza naizgled odbojne fasade i zidova samoodbrane. Baš kao što u životu nekoga možda i možemo da provalimo odmah, ali mnoge ljude moramo dugo da otkrivamo i upoznajemo njihove skrivene muke, želje i vrline. Ili dobro maskirane mane.

Spasavanje Frančeske govori upravo o tom otkrivanju bliskosti sa drugim ljudima. I o tome kako je Frančeska u toj muškoj školi ponovo pronašla svoj izgubljeni glas. Konačno, i Mijin.

Prikaze Spasavanja Frančeske koje su napisali članovi i članice omladinskog čitalačkog kluba Mreža B.O.O.K. možete pročitati ovde.

FAVORITI

ženski lik: Džastin Kalinski, nežna pankerka koja brine o svima.

muški lik: Frančeskin otac (“zidar” Bob), večiti optimista doveden do ruba očaja.

epizodni lik: Gospođica Kvin, jedna od upravnica škole San Sebastijan, u čiji kabinet Frančeska dođe da pridrema kad god se pogubi u školi.

odnos: Neobično razumevanje između Džimija i Mije; on joj se jedini obraća kao da joj ništa ne fali i ona na to sasvim pozitivno reaguje.

scena: Isterivanje duhova u katoličkom školskom kampu, i uopšte ceo taj kamp kao zatišje pred buru u romanu.

UMETNIČKI DOJAM

EMOCIJE: 10
ZABAVA: 8
STIL: 10
EDUKATIVNOST: 6

Aleksandar Gubaš

* * *

OPŠTI PODACI

ISBN: 978-86-7781-777-0
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2010.
originalno izdanje: Melina Marchetta, Saving Francesca, 2003.
broj strana: 260
grafičko oblikovanje: Olivera Batajić Sretenović

* * *

MELINA MARKETA (1965)

Melina Marchetta

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image