Category Archives: društveni konflikti

romani u kojima se prikazuju rasni, nacionalni, verski i politički sukobi među društvenim grupama i pojedincima

Sazvežđe violina

Mala Tijana provodi svoje predškolsko detinjstvo u malom gradiću uz Moravu, krajem osamdesetih godina prošlog veka. Voli da jaše kobilu Apriliju kod deda Stevana na imanju i da se igra plastične konjice s Mihajlovim deda Aćimom. Mihajlo je drug Tijaninog starijeg brata i mala Tika se studiozno interesuje za njegov svet. Sa svoje strane, i Mihajlo gaji poseban zaštitnički odnos prema njoj.

Društvo Tikinog brata čine četiri mangupčića pred početkom puberteta, kojima je ona dala naziv dečaki. Budući da je dečaki očigledno nisu smatrali društvom za deljenje svojih muzičkih, intelektualnih i drugih interesovanja, Tika je morala da nađe svet za sebe u nečem drugom, i pokazalo se da je to violina. Njenu prvu violinu kupio joj je tata za bagatelu, od nekog finog osiromašenog gospodina u Berlinu, u vreme pada Berlinskog zida. Od tog momenta odmotava se Tijanina životna priča, koja je obeležena, s jedne strane, ljubavlju prema violini i drugim ljudima, a s druge strane, zloslutnim manifestacijama raspada jednog sistema i nesrećom koju donosi naslućivani haos.

Ta priča je vodi u rano osamostaljivanje, odlaskom u osnovnu muzičku školu u Ćupriji, zbog čega mora da tokom školske godine živi u đačkom domu. Cimerka joj je Ana, raskošni talenat njenih godina. Njih dve postaju najbliskije drugarice, zajedničko “sazvežđe violina”, i pred nadarenim devojčicama počinje da se otvara Evropa i putovanja s muzičkom školom. To se nekako poklapa sa zatvaranjem Evrope za njihovu zemlju i svakovrsnim uvlačenjem politike u živote dece i mladih tokom devedesetih.

Paralelno s tim, tokom Tikine srednje škole razvija se njen i Anin odnos s dečakima, koji odlaze na fakultete i učestvuju u protestima protiv vlasti devedesetih, dok Mihajlo odlazi kod oca u Nemačku. Priča između njega i Tijane konkretizuje se u vreme kad je njoj predstojala muzička akademija u Beogradu. Na akademiju Tika odlazi zajedno s nerazdvojnom Anom, ali ih krajem prve godine studija zauvek razdvaja NATO bombardovanje 1999.

Vesna Aleksić nas je u poslednje vreme navikla da svake godine izbaci po jedno novo remek-delo za decu i mlade, ali ovaj put kao da je prevazišla samu sebe i istresla u dahu svoj verovatno najbolji, najčvršći, najemotivniji i najmudriji roman do sada. Sazvežđe violina raznosi čitaoca na komadiće, i to radi svakog trenutka još tamo negde od prve trećine pa bez prestanka sve do epiloga. Ko ima običaj da snima telefonom citate koji to zavređuju, tokom čitanja ove knjige škljocaće sve vreme.

Ovo je knjiga za koju verujem da bi obožavao da je pročita dvanaestogodišnji ja. Najviše zbog toga što u ovom romanu, pored ostalog, ima i opasno dobre dečje romanse, kao i raznih krupnih pitanja o svetu kojih su i deca veoma svesna, a malo ko im o tome govori tako otvoreno kao Vesna Aleksić. Ova njena najnovija priča o klasičnoj muzici nije samo briljantan esej pun poetičnih misli i lucidnih opservacija, već u prvom redu jedna vrlo konkretna životna priča o životnim očekivanjima mladih bića, napisana tako nabijeno emocijama da drži pažnju poput najnapetije avanture.

Brojne su vrline ovog ostvarenja. Mana je možda samo jedna: što u nekim udarnim dijalozima deca izgovaraju neka autorkina filozofska i poetska razmatranja jezikom koji nije baš u skladu s njihovim godinama. Ali zato su vrline verovatno sve ostalo.

Da počnemo od te romanse. Ovaj roman dobrim delom vozi ta stalna napetost od malih nogu između Tike i Mihajla, Zvončice i Petra Pana, među kojima je generacijski razmak od nekih četiri godine. Ovakva situacija je raj za intimističke momente tipa “tiha patnja” i “zabranjeni svet”, koje autorka vrlo vešto ređa kroz svoj roman kao male dragulje s kojima može da se identifikuje bez zadrške svako ko je nekad bio zaljubljen, a nije smeo. To daje velik deo emotivnosti romanu, pri čemu je autorka u potpunosti izbegla banalnost, uspevši da ni metafora o Petru Panu ne deluje izlizano.

No nisu ljubav i prijateljstvo jedine teme ovde, to su isto tako i mržnja i smrt. I loš predosećaj sve vreme. Ta potmula mračna vibracija prati Tiku od vesti o padu Berlinskog zida koji najavljuje promenu u celom svetu, preko raznih simptoma raspada Jugoslavije i rata koji se odvija u njenom okruženju, pa do pretnje terorističkim napadom na voz kojim je putovala na koncert u srcu Evrope.

Tu opštu slutnju autorka ilustruje uznemirujućom predapokaliptičnom atmosferom pesme London Calling engleskih pankera The Clash: Tikin svet je kao London iz te pesme, nad kojim se nadvija kataklizma, ali šta se tu može, osim da se šamanskom svirkom otera teskoba. Roman počinje scenom u kojoj odrasla, trideset-i-nešto-godišnja Tijana zasvira violinu putnicima u vozu koji čeka da prođe antiteroristički pretres. Svira im bespoštedno usred jednog bolesnog i sluđenog sveta, kao što je i njena zemlja postala bolesna i sluđena dvadesetak godina ranije. Od te scene vraćamo se u prošlost i pratimo Tikin život, između ostalog i kroz ređanje tih aluzija o dolasku mračnih vremena, raspadu Jugoslavije i Evrope. I uvek je to nekako isprepleteno s Tikinim životom, ljubavlju i snovima – te stvari uvek idu paralelno i nijedna ne nadvladava. To je isto lepota ovog romana: mnogo je teških i tužnih stvari u životu, mnogo loših stvari van naše kontrole događa se svakodnevno ili su u skoroj najavi, ali Eros se tvrdoglavo ne da pokoriti.

Tijanina ljubav prema violini u dobroj meri odražava autorkin transpesimizam tipa “svet ide dođavola, ali još imamo muziku”. Muzika je prisutna na više načina, od epifanijskih scena poput svirke u skloništu od bombardovanja, pa do muzičkih citata, ponajviše The Clash. Muzika je Tikina autoterapija kad teskoba oko nje postane nepodnošljiva i fizički je tera na povraćanje. Muzika se u ovoj knjizi vrlo organski događa i prepliće s razvojem odnosa između besprekorno postavljenih glavnih likova.

Najnovije delo Vesne Aleksić spada u još uvek retke romane domaćih autora za decu i mlade koji se direktno bave Srbijom devedesetih godina prošlog veka – s tim što se ovde, kroz priču iz devedesetih, potpuno ima na umu vreme sadašnje, kada se mnoge stvari ponavljaju na nekim višim nivoima. Mlada muzičarka Tika u ovom romanu dobija u amanet mudrost starijih generacija da Strah i Bes rađaju Mržnju i Patnju. Ona to najdirektnije oseća čak i u toj zabačenoj Ćupriji u kojoj se školuje, i to je nešto što ona nauči znatno pre svojih evropskih saputnika u zaustavljenom vozu u Belgiji. Nju je život već suočio sa raspadom države, raspadom jednog poretka sveta, dolaskom neravnoteže haosa i smrću bliskih osoba usred svega toga. Sada nas to čeka opet, ali na kvadrat.

Odrasli, nemojte biti sebični da zadržite ovu knjigu samo za sebe. Dajte je deci čim vidite da su se ozbiljno zapitala nad životom. Ovo je roman koji će biti zanimljiv svim tim zapitanim mladim čitaocima koji bi voleli da znaju kojim putem treba da krenu u životu, kao i onima koji možda znaju kojim putem bi hteli da krenu, ali nisu sigurni imaju li snage za to u svetu u kome živimo. Podelite suze čitalačke s vašom decom – bilo kog da su dvocifrenog uzrasta, razumeće.

Razumeće i treba na vreme da počnu da se spremaju za ono što ih čeka posle nas. Čak i dete oseti kad vremena ne slute na dobro, i kad u okruženju počne da nestaje fizička i duhovna hrana, a strah se useljava u svakodnevicu. Sazvežđe violina je knjiga koja ozbiljno upozorava – ne popuje pritom i priča nam o vrlo lepim stvarima, ali ozbiljno upozorava: zbog olakog sejanja straha opet dolazi vreme u kome ćemo svi doživeti dosta loših stvari. Muzika će verovatno i dalje o(p)stati, lepi trenuci postojaće i dalje, ali neke rane boleće zauvek, kao kolateralna šteta u svetu koji bezglavo srlja u neizvesnost.

Predivna knjiga.

muški lik: Mihajlo je jedini među dečakima zaista primećivao Tiku, bio je s njom u kontaktu cele te burne decenije, da bi na kraju, kad je sve prošlo, podigao prvi kredit u životu da bi njoj kupio novu violinu.
ženski lik: Svakako Ana, ona blistavija od dve zvezde u sazvežđu violina, na koju Tika ne ume da bude ljubomorna ni kad je sanjala da je Ana uzjahala njenu Apriliju, niti da se ljuti na nju kad joj pojede dedin domaći eurokrem.
epizodni lik: Časni deda Drakče, penzionisani bezbednjak žustrog temperamenta ali zlatnog srca, koji ima veze tamo-gde-treba; scena njegovog infarkta iz vizure male Tike jedna je od najsnažnijih u romanu.
scena: Mihajlov boravak u pograničnom pritvoru, posle pokušaja da se sam vrati iz Nemačke u Srbiju.
odnos: Tika i deda Aćim, dete-konjić i njen neobični partner za igru, koji dobro razume detinju dušu i vidi sve što ona krije od drugih.
zanimljivosti:
Knjiga je puna muzičkih i filmofilskih citata, a kao jedan od znakova predstojeće propasti zemlje, pominje se i gašenje Stripoteke.
U ovom romanu Vesne Aleksić, pomalo neočekivano, nema lika savremene bake, ali zato tri deke sve nadoknađuju.

emocije: 10
zabava: 9
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *
ona je ovo napisala – Vesna Aleksić (1958)

* * *

OPŠTI PODACI O ROMANU

autorka: Vesna Aleksić
naslov: SAZVEŽĐE VIOLINA
ilustracije:  Maja Veselinović
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2018.
broj strana: 173
ISBN: 978-86-529-0540-9

najpovoljnija kupovina: knjižara Kreativnog centra, sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Doktor Proktor i smak sveta. Možda.

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za najbolju komediju za decu

nominovan za godišnju nagradu Knjigoskopa za 2017. za:
– strani roman godine za decu
– najbolji avanturistički roman za decu

radnja 

Norveška doživi invaziju lunakameleona, vanzemaljskih bića koja su u svom pravom obliku polupismeni pavijani ljudožderi, ali mogu da menjaju obličje, budu nevidljivi i koriste masovnu hipnozu. Tako uz pomoć TV hipnoze i SMS glasanja ubede Norvežane da izvrše državni udar, svrgnu kralja, postave vođu lunakameleona za predsednika i započnu pripreme za invaziju na Dansku i ostatak sveta, kako bi sve ljude ispekli u džinovskom pekaču za vafle i pojeli. Naši stari junaci Lisa, Bule i Doktor Proktor odoleli su masovnoj hipnozi i bacaju se u akciju da spreče lunakameleone. Kao saveznici, priključuju im se još neki nehipnotisani: stroga učiteljica Strube, nastavnik likovnog Gregor Galvanijus koji je mutirao u žabu, te sedmonogi pauk Peri. Oni moraju da pronađu kralja u izgnanstvu i da ga ubede da svojim hipnotičkim novogodišnjim govorom rashipnotiše naciju od lunakameleona. Ali avaj, kralj se zaljubi u učiteljicu Strube i zbog ljubomore na nastavnika Gregora odbija da sarađuje na spasavanju sveta. I šta sad?

komentar 

U prvom nastavku serijala o Doktor Proktoru (Doktor Proktorov prdiprah) Nesbe je vežbao žanr dečjeg romana kroz razradu dosetke o superprašku za prdenje, i ta stilska vežba pokazala se vrlo uspešnom. U drugom nastavku (Doktor Proktorova vremeplovna kada) Nesbe je uneo i neke dosta ozbiljnije tonove, uspevši da napravi vrlo dinamičan i smešan akcioni roman, obojen i nekim mračnijim emocijama. U ovom, trećem nastavku Doktor Proktor i smak sveta. Možda. opet smo od ovog multitalentovanog Norvežanina dobili nešto drugačije i novo, i opet to što smo dobili sjajno funkcioniše.

Glavni dečji likovi Lisa i Bule ovde su još za nijansu samosvesniji i međusobno uhodaniji nego u prethodnom nastavku. Lisa je i ovde pronicljivi psiholog s nepogrešivom intuicijom da kod drugih nanjuši tajnu zaljubljenost. Doktor Proktor dobija još prostora kao lik: dok je u ranijim nastavcima ponekad zapadao u stereotip o čupavom, rasejanom i pogubljenom izumitelju, ovde ima dosta situacija u kojima mora da misli efikasno i odlučno, pri čemu se pokazuje kao zapravo prilično organizovan tip kad zagusti. Takoreći lider.

Nesbe i u ovom nastavku vešto i s uživanjem zapetljava situaciju, dijalozi su još efektniji, a uspešne dosetke kao da mu još lakše ispadaju iz rukava. U ovoj zimskoj avanturi vrlo efektno koristi sneg i snežne panorame kao literarnu scenografiju za spektakularno dejstvo prdipraha, s obaveznim stresanjem snega sa jelovih grana. Bez ikakvog pardona uvlači nas u potpuno bizaran zaplet o žabama i Bitlsima koji spasavaju svet od pavijana i benda ABBA, tako da čitaocu preostaje samo da se prepusti i kikoće svaki čas. A razloga za kikot je sijaset i na više nivoa. Deca će se smejati šašavim događajima i likovima, suludim akcionim situacijama i uvrnutostima svih vrsta, a odrasli će se zabaviti i koječime drugim – za njih autor ovde nudi bezbrojne žaoke na račun skandinavskih naroda, muzičke reference i ironični momenat s pop muzikom koja spasava svet, karikaturalnu SMS demokratiju, sprdanje s političkim protokolima i ceremonijama, kao i brojne druge mangupski blasfemične ispade.

U poslednjoj sceni, na proslavi pobede nad invazorima, kroz izrečene zdravice glavnih likova Nesbe iznosi neke prilično “bilbovski” zamršene poruke o pravu na pogrešku i različitost, koje kao da tu nisu prava poenta, ili su na tom mestu date kao poenta za decu – dok odrasli tu možda mogu da čuju i neke druge, mračnije akcente o manipulaciji, masovnoj psihologiji i prirodi demokratije. Doktor Proktor i smak sveta. Možda. je natprosečno inteligentan i vrhunski zabavan šeretski roman za decu, ali i britka pajtonovska politička satira za njihove roditelje koji vole Nesbea.

muški lik: Doktor Proktor u ovom trećem nastavku kao da je konačno odrastao i postao alfa mužjak u priči – možda zahvaljujući obnovljenoj vezi sa Žilijet Margaren, koju je muški spasao u prethodnom nastavku.
ženski lik: Rusemari Strube, alfa ženka u ovoj epizodi, koja lupa šakom o sto i strogog pogleda naređuje kralju šta mu je činiti.
epizodni lik: Peri, sedmonogi peruanski pauk sisavac, doživeo je u ovom nastavku punu emancipaciju kao preduzimljivi akcioni heroj.
odnos: Ljubavni trougao kralj-Rusemari-Gregor, u kome učiteljica odbija kralja zbog čoveka-žabe, što je kralj ovako prokomentarisao: “To me je duboko povredilo, samo da znate. Pa ja sam valjda kralj, zar ne? A šta je on? Žaba? Oprostite, Rusemari, ali ovo je zaista već ponižavajuće.” Potpuno može čovek da ga razume.
scena: Kratka epifanijska scena leta zmajem u norveško predvečerje, kada Lisa postane svesna koliko je svet lep i zavređuje spas od propasti.
zanimljivosti: Pavijani iz kosmosa imaju šuljeve ispod repa, psuju, veoma su skloni slovnim greškama i opsesivno kradu čarape ljudima kako bi sakrili kandže na nogama. Tako je ovo postala druga Odisejina knjiga u kojoj se pominju čarapokradice.
citat: Buletov vispren odgovor kralju na pitanje da li je norveški narod poslušao kraljev govor protiv okupatora za vreme Drugog svetskog rata: “Pa, možda ne u tolikom broju koliko je trebalo, ali više nego da ništa nije rekao.” 

emocije: 7
zabava: 10
stil: 9
edukativnost6 

Aleksandar Gubaš 

* * * 

on je ovo napisao:  Ju Nesbe (1960)

* * * 

OPŠTI PODACI 

autor/ka: Ju Nesbe
naslov: DOKTOR PROKTOR I SMAK SVETA. MOŽDA.
izdanje na srpskom: Odiseja, 2017.
ISBN: 978-86-7720-148-7
format: 14×20 cm
broj strana: 308
povez: meki
pismo: ćirilica
ilustracije: Ana Petrović
prevod sa norveškog: Radoš Kosović
originalno izdanje: Jo Nesbø, Doktor Proktor og verdens undergangKanskje., 2010. 

najpovoljnija kupovina: sajt izdavača

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Sve je u redu

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji maloletni muški lik
– najbolju originalnu naslovnu stranu

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji roman za mlade
– najboljeg negativca

radnja

U ovom kolažno-mozaičkom romanu bez klasičnog linearnog toka upoznajemo se s povezanim i isprepletenim sudbinama nekoliko sadašnjih tinejdžera i njima bliskih odraslih, pa čak i s jednim kučetom koje takođe povezuje sve te likove i sudbine.

komentar

Najnoviji roman Jasminke Petrović Sve je u redu možemo opisati kao zbirku međusobno povezanih kratkih priča, čije čitanje nas održava u stanju permanentne uzbuđenosti zbog stalnih iznenađenja i mnoštva dirljivih otkrića o likovima. Čak i u zemljama sa znatno jačom tradicijom omladinskog romana nisu baš česti ovakvi eksperimenti sa strukturom, u koje se autorka ovde upustila vrlo hrabro, sasvim prirodno, sve vreme intrigantno i u konačnici umetnički trijumfalno.

Ispovesti njenih junaka nekad su date u formi pisama, nekad kao SMS poruke, pesme, unutrašnji monolozi i druge vrste iskaza, i kroz njih se susrećemo s ličnim dramama visokog intenziteta. Ovde kao čitaoci bivamo ubačeni u vrtlog nesređenih porodičnih odnosa, lične tragedije za koje likovi sami sebe okrivljuju, seksualno zlostavljanje maloletnika, teške bolesti, nesnalaženje u drugoj zemlji, okrutno vršnjačko zlostavljanje, nacionalnu i versku netrpeljivost, maloletničku trudnoću, izbeglištvo i razne druge vrste nedaća koje mogu da zadese mlade u formativnim godinama.

Svi delovi u kojima pratimo misli i unutrašnji svet tinejdžera zvuče vrlo autentično i potresno, oslikavajući višedimenzionalne likove koji imaju i svoje duboke ponore i zvezdane uzlete. Iskreno humanističko interesovanje i fascinacija Jasminke Petrović adolescentima toliko su snažni da je ona likove tinejdžera ovde prikazala na momente čak plastičnije i ubedljivije od nekih odraslih likova, koji su ponekad poslužili više kao spoljni naratori koji povezuju niti priče. Ali naravno, u celoj ovoj dramskoj tapiseriji nije lako ni odraslima, koji se neretko ne snalaze baš najbolje kao roditelji, a ni kao bračni partneri; imamo ovde boksera koji plače, sveštenika koji ne reaguje uvek tolerantno, majku koja ujutro prvo gleda kakvo je vreme kod sina u Vašingtonu, pa tek onda kroz sopstveni prozor…

Svi likovi u ovom romanu ključaju od neke svoje unutrašnje muke, baš kao u ilustraciji Boba Živkovića na naslovnoj strani, ali veličina Jasminke Petrović kao autorke je u tome što sve te muke, pa i rđave postupke svojih junaka svih generacija, ona slavi kao sastavni deo života i individualne potrage za ljubavlju i slobodom, gde su greške obavezni deo procesa. Na početku romana nalazi se autorkina posveta “vama koji tragate za slobodom”, a ta potraga ima mnogo raznih oblika i neočekivanih otkrovenja, i može da deluje inspirišuće i oslobađajuće i na druge ljude iz okruženja, takođe okovane svojim sopstvenim neslobodama. I pritom, kao što kaže mama Đorđa iz romana, ne moramo svi ni da umemo da letimo, evo pingvin ne leti ali je pretvorio krila u peraja pa pliva bolje i od riba.

Toliko autorske topline, čovekoljublja, razumevanja i ljubavi prema svojim likovima zaista se retko sreće. Sve je u redu predstavlja uzbudljivu i sasvim nepatetičnu himnu traganja za ličnom slobodom i razvojem, kao i odu svakodnevnom herojstvu i stoicizmu u nošenju sa životnim nedaćama.

video intervju Knjigoskopa s autorkom o knjizi Sve je u redu

muški lik: Mladi bogoslov i maloletni roditelj Vukan, autor naslovnog slogana romana.
ženski lik: Petnaestogodišnja Sanja koja se bori protiv raka i planira osnivanje benda.
epizodni lik: Brat Sirijca Otmana, koji je prebegao iz Damaska do Norveške na biciklu preko Rusije i polarnog kruga.
odnos: Neočekivano razumevanje između budiste Đorđa i pravoslavca Vukana, pronađeno na gomili đubreta iza kontejnera.
scena: Doček Nove godine u staračkom domu, s navijačkim transparentom DRGI PENZIONERI SREĆNU NOVU GODINU ŽELE VAM GROBARI, sa sve slovnom greškom u prvoj reči.
citat:
Mama, tata, sve je u redu,
neko ima medu,
nekog plaši mrak,
ja dobila rak.
Možda mi je pamet popila svraka,
ali znam da sam mnogo jaka i opaka.
(Sanjina bolnička pesma)

emocije: 9
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 7

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je ovo napisala: Jasminka Petrović (1960)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Jasminka Petrović
naslov: SVE JE U REDU
izdanje na srpskom: Kreativni centar, 2017.
ISBN: 978-86-529-0448-8
format: 21 cm
broj strana: 112
povez: meki
pismo: latinica (sa delovima na ćirilici)
naslovna strana: Dobrosav Bob Živković

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Ta mržnja koju seješ

dobitnik godišnjeg priznanja Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji roman za mlade
– najbolji maloletni ženski lik

nominovan za godišnje priznanje Knjigoskopa za 2017. za:
– najbolji punoletni muški lik
– najbolji punoletni ženski lik
– najboljeg negativca
– najbolju originalnu naslovnu stranu

Crna tinejdžerka Star jedini je svedok ubistva svog najboljeg druga Kalila, koga je bez povoda ustrelio beli policajac sa značkom br. 115. To stavlja Star u centar usijanih rasnih napetosti u getu gde živi, a njene izjave pred sudom i u medijima direktno se odražavaju na bezbednost njene porodice i celog geta. Star je pod velikim emocionalnim stresom zbog tragične smrti najboljeg druga koji je iskrvario na njenim rukama, kao i zbog ogromne odgovornosti koju mora da preuzme svojim svedočenjem o tom događaju. U svemu tome ima podršku svoje velike porodice – ali i dečka belca, s kojim se smuvala u mirnoj belačkoj školi u koju su je roditelji upisali nakon što je sa deset godina videla kako joj najbolja drugarica gine na ulici od gangsterskih metaka.

Ta mržnja koju seješ, debitantski roman mlade crnačke autorke Endži Tomas, tematski je jedan autentični roman o životu u zapostavljenim crnačkim kvartovima u SAD, o rasnim predrasudama i napetostima, kao i o bolu koji donosi ulično nasilje – dakle, jedan pravi geto roman. Njegov veliki kvalitet je to što je potpuno operisan od reperske socijalne patetike; ovo je jedan odličan liberalno hrišćanski roman o porodici. Sve ozbiljne stvari koje se u njemu dešavaju prelamaju se kroz (poveću) porodicu glavne junakinje i pokreću duboke emocije između njenih članova, koji su svi jedni drugima podrška.

Kroz odnose u Starinoj porodici upoznajemo lice i naličje Garden Hajtsa, jedne tipične lokalne zajednice (srpski: kraj, komšiluk) sa većinski crnačkim stanovništvom iz niže klase. Naličje ovakvih kvartova/geta je ono što čini dominantnu javnu sliku o njima: ubistva, droga, policijska brutalnost, porodično nasilje, siromaštvo i beznađe. Međutim, Endži Tomas nam ovde pokazuje i nepoznato lice Garden Hajtsa, mnogo vedrije ali nedovoljno vidljivo, zasnovano na vrednostima kao što su: osećaj zajedništva, porodična lojalnost, ljubav, miroljubivost, dobrota, vera u budućnost. Čak je i pitbul Starine porodice jedan hipi dobrica. Ta mržnja koju seješ je priča o jednoj crnačkoj porodici koja se iz geta uzdigla do srednje klase i mogućnosti za bolji život negde drugde, ali njeni osnivači su sada, u svojim zrelim tridesetim godinama, rastrzani između planova za bolju budućnost i lojalnosti starom kraju.

Nisam uspeo da saznam da li taj Garden Hajts stvarno postoji i u kom je gradu, ali to nije ni najmanje bitno, jer je on ovde očito univerzalni simbol. Autorka je uspela da stvori veoma plastičnu sliku ovog napaćenog kvarta, koji je dobio karakterizaciju skoro kao književni lik: nekad mnogo nežan, nekad brutalan, problematičan i sklon samouništenju, ali i s potencijalom za samoisceljenje. Ono što čini taj potencijal za samoisceljenje jeste upravo ljubav, koja je glavna tema ovog romana sa mržnjom u naslovu.

Ljubav pokreće Starinu porodicu i, za razliku od nekih drugih porodica, ona je ljubavlju blagoslovena. U njenoj porodici se greške uviđaju, priznaju i praštaju, a svojim bližnjima se uvek daje podrška. Tako je i Starina majka oprostila njenom ocu vanbračnog sina Sevena, kog je prihvatila kao svog. Star ima jednog mlađeg brata sa istim roditeljima i jednog starijeg sa istim ocem; njen polubrat Seven ima i druge dve polusestre, sa istom majkom. U romanu vlada opšta rodbinska izmešanost, tu je i gomila tetaka, baba, gospođa i ujaka, pa u prvom delu nije uvek lako pohvatati ko je kome šta. Pritom su porodične uloge često zamenjene, pa neretko baba funkcionalno igra ulogu mame, a ujak tate. Ono što izrazito obeležava tu veliku zajednicu jeste čvrsto osećanje lojalnosti i solidarnosti – stvari u koje autorka romana najdublje veruje.  Mogu da ti se dese razne teške stvari u životu, od gubitka deteta ili unuka do toga da ti spale radnju od koje živiš, ali u takvoj mreži ljubavi uvek ćeš moći da računaš na pomoć bližnjih.

Politička dešavanja su važan deo romana, jer to tako mora da bude kad je reč o rasnim nejednakostima i nemirima. Međutim, veština autorke izdiže Tu mržnju koju seješ daleko iznad nivoa političkog pamfleta. Kao sjajna baštinica dobre američke škole kreativnog pisanja, Endži Tomas je precizan posmatrač, ume da bude empatična sa likovima, da pribeleži upečatljiva razmišljanja, osećanja i situacije, i da napiše dobre dijaloge. Njeno pripovedanje u prvom licu, iz ugla šokirane crne šesnaestogodišnje štreberke, potpuno je uverljivo. Nije ni čudo što se sprema ekranizacija ovog romana; ima scena koje potpuno možete da zamislite kao filmske i dijaloga koji mogu u celosti da se prenesu u filmski scenario.


Amandla Stenberg je viđena za ulogu Star u ekranizaciji THUG

Roman uspeva duboko da nas uveri u ozbiljnost rasnih napetosti i obostranih predrasuda, ali izbegava generalizacije; u njemu se sjajne i odvratne osobe mogu naći i među crncima i među belcima, baš kao i među policajcima i među mladim dilerima. Autorka nikome ne sudi i može da razume i vrlo destruktivne emocije, jer sve je to ljudski. Njen roman je toliko hrišćanski da se i u pogovoru na kraju ona na prvom mestu zahvaljuje Bogu. Bio vernik ili ne, čitalac potpuno poveruje njenoj etici, i to je neosporna veličina i majstorstvo ovog debitantskog ostvarenja.

Naravno, i ovde bi čitalac našao stvari na koje može da se požali, pa tako ovde glavni odrasli likovi, Starini roditelji, deluju suviše ostvareni, mudri, puni razumevanja, otvoreni, pravični i nepogrešivo socijalno i emocionalno inteligentni. Takvi se generalno baš retko sreću. Na sličan način je i Starin beli dečko Kris možda malo too nice. Likova je ovde jako mnogo, vrlo su živi i prilično lepo vođeni, ali su neki od njih, poput Kalilove bake, možda malo nepravedno napušteni u nekom trenutku romana. Takođe, čini mi se da nije baš najjasnije rešena motivacija Hejli, Starine bivše najbolje bele drugarice. Stiče se utisak da je ispala stereotipni prikriveni rasista, no zanima me kako ju je Endži Tomas zaista videla, a nisam siguran da sam ukapirao.

No mimo tih detalja, THUG je snažan roman koji se na autentičan način bavi rasnim nasiljem u SAD, koristeći ga kao pozadinu za portret jedne porodice koja se iskreno trudi i jedne devojke koja je shvatila šta je hrabrost. U njemu se na svakih pedesetak strana nalazi neka scena ljudske dobrote koja ozbiljno potera na šmrcanje, a na kraju čitanje završite s radosnim osećanjem da i na zgarištu može cvet da nikne i da su ljudi vredni ljubavi. Kud ćete lepšu stvar za čitanje!


mladi fanovi predstavljaju ovu knjigu u Američkom kutku

ženski lik: OK, stoji sve to da je Starina mama Lisa možda malo suviše savršena, ali ko ne bi želeo baš takvu majku, živu lavicu?
muški lik: Starin najbolji drug i prva simpatija Kalil, jedan vrlo fin momčić u jednom vrlo nesrećnom okruženju, čija tragična senka je bolno prisutna tokom celog romana.
epizodni lik: Kenija, polusestra Starinog polubrata Sevena, nadrkana geto divljakuša koja je dugo odbijala da prihvati Star kao deo proširene porodice, ali je dala vrlo bitnu podršku odluci Star da progovori i kaže sve što zna, čak i kad je to išlo na štetu Kenijinog rođenog oca, lokalnog narko bosa. / počasno pominjanje: Aješa, Kenijina majka, dezorijentisana narkomanka koja zanemaruje svoju decu, ali ih na kraju pusti na slobodu i još se podmetne da zbog toga popije zverske batine od njihovog oca.
odnos: Big Mav i Karlos, Starin otac i ujak, među kojima kroz ceo roman sevaju ljubomorne varnice zato što je ujak potpuno nadomestio oca tokom one tri godine Starinog najranijeg detinjstva koje je njen pravi otac odrobijao; Big Mav je posle nadoknadio te tri godine i časno poneo svoju očinsku ulogu, ali ujka Karlos je zauvek ostao kao drugi ćale, iako je policajac.
scena: Poseta Starine porodice Kalilovoj baki posle pogibije njenog unuka – momenat kada ovaj roman, već na 58. strani, počinje da vam steže grlo i rosi oči.
zanimljivosti:
Roman je pun referenci na hip-hop kulturu, a osnovna inspiracija autorke je muzičko i aktivističko nasleđe Tupaka Šakura. Inače, Endži Tomas i sama ima aktivno repersko iskustvo.
Pored Tupaka, drugi veliki izvor kulturoloških referenci u ovom romanu je Hari Poter, koji takođe govori o rasizmu. Star koristi posteljinu sa znakom Sliterina, hogsvortske kuće koja joj je omiljena zato što su sliterinci puni para.

emocije: 10
zabava: 8
stil: 10
edukativnost: 8

Aleksandar Gubaš

 

* * *

ona je ovo napisala: Endži Tomas (1988)

* * *

OPŠTI PODACI

autorka: Endži Tomas
naslov: TA MRŽNJA KOJU SEJEŠ
izdanje na srpskom: Urban Reads, 2017.
ISBN: 978-86-89565-48-5
format: 13×20
broj strana: 348
povez: meki
pismo: latinica
naslovna strana: Dragan Lončar
prevod sa engleskog: Miloš Petrik
originalno izdanje:
Angie Thomas, The Hate U Give, 2017.

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image

Priča za biće vremena

radnja

Posle gubitka očevog prestižnog posla u Silicijumskoj dolini, šesnaestogodišnja Nao mora da se iz SAD vrati s porodicom u Japan. U tokijskoj gimnaziji se nikako ne snalazi, žrtva je užasnog vršnjačkog maltretiranja i, poput svog slomljenog oca, planira samoubistvo. Pre tog čina počinje da piše dnevnik posvećen svojoj fascinantnoj prabaki Điko, budističkoj monahinji.

Desetak godina kasnije, posle razornog cunamija, okean donese dnevnik mlade Nao iz Japana do jednog kanadskog ostrva na Pacifiku, gde ga pronalazi sredovečna književnica Rut. Od tog momenta prepliću se dve glavne paralelne radnje romana: jednu radnju čine dešavanja koja u svom dnevniku opisuje Nao, u prvom licu; u drugoj radnji pratimo Rut i njenog muža Olivera, koji čitaju pronađeni dnevnik i preko njega postaju uvučeni u životnu dramu tinejdžerke Nao, s posledicama i po sopstveni brak.

komentar

Kao što i sam naslov daje naslutiti, Priča za biće vremena (A Tale for the Time Being) kanadsko-japanske autorke Rut Ozeki vrlo je ozbiljan i prilično zahtevan filozofski roman. U njemu se uspostavlja spiritualna transkulturalna veza između zrele kanadske književnice u stvaralačkoj krizi i zlostavljane japanske tinejdžerke na korak od samoubistva. Obe vezuje kulturološka podeljenost između Japana i Amerike i problem uklapanja u aktuelnu sredinu, kao i niz drugih razmišljanja i dilema. Ozeki prepliće njihove dve priče u vrlo složenu celinu kroz koju pretresa nekoliko krupnih filozofskih i etičkih pitanja, no srećom to roman ne čini teško probavljivim, jer sve vibrira, pluta na snažnim emocijama i garnirano je zrncima životnog humora.

Vreme je ključna tema ovog romana – potraga za smislom sadašnjeg trenutka, potraga za svojim sada. Nao nije slučajno dobila to ime – tako Japanci izgovaraju now na engleskom, dakle sada. Ljudi i sve što postoji na svetu definisani su u ovom romanu kao bića vremena, koja imaju svoj vremenski opseg postojanja. Vreme je u ovom romanu na najrazličitije načine izuvijano i izukrštano, kroz dodirivanje i prožimanje dešavanja iz različitih godina i na raznim mestima. Jedan od ključnih momenata u romanu je kad Nao, čiji dnevnik počinje opisom događaja iz prošlosti, tokom pisanja stigne do svog sadašnjeg trenutka – kad i bukvalno pronađe svoje sada, u momentu dok se nalazi pred definitivnim odustajanjem od života.

 

U romanu se ne štedi na fantastici. Kad Nao pukne pod pritiskom bullying-a, ona se popne na školsku klupu i zavrišti tako da njenim zlostavljačima šikne krv iz bubnih opni (malo manga preterivanja nije na odmet). Nao najnormalnije komunicira sa duhom svog deda-ujaka, mladog mirovnjaka i nadarenog intelektualca koji je poginuo kad je prisilno regrutovan u kamikaze. Tekst na poslednjim stranama Naoinog dnevnika u jednom trenutku naočigled Rut nestaje iz sveske, da bi se kasnije opet pojavio, ali sa drugačijim završetkom. Tu je i misteriozna japanska vrana, koja se na Rutinom kanadskom ostrvu pojavila istovremeno sa prispećem Naoinog dnevnika, i za koju se ispostavlja da zapravo motri i čuva Rutin brak.

Ovaj roman je neočekivano zanimljiv i čitljiv esej o vremenu, paralelnom univerzumu i slobodi izbora, ali to nije njegov glavni kvalitet. Ono što ga vozi kao materijal za čitanje jeste njegovo efektno bavljenje temama ljubavi i okrutnosti. U romanu postoji srodstvo u zlostavljanju između Nao i njenog deda-ujaka: nju su školski vršnjaci boli makazama, palili cigaretama i pokušali da je siluju; njemu su vojni treneri mesecima zverski lomili zube i kosti u logoru za obuku kamikaza. Stvari kroz koje su njih dvoje prošli kao žrtve nasilne strane ljudske prirode duboko su ih obeležile. Kontrast između tih događaja i miroljubivog porodičnog zaleđa iz kojeg oboje dolaze čini ovaj roman posebno potresnim.

Roman možemo posmatrati i kao kompetentan uvod u japansku kulturu, iz kojeg saznamo i mnogo fascinantnih stvari o životu u Japanu za vreme fašističkog režima. Po tom bavljenju običnim ljudima pod fašizmom Priča za biće vremena donekle podseća na svojevrsnu japansku verziju Kradljivice knjiga Marka Zusaka. U svom kanadskom toku, roman je i esej o spisateljskom kreativnom procesu (Rut i njen muž iz romana zapravo su autorka i njen muž u “stvarnom životu”), dok u svojoj završnici roman intrigantno pretresa i vrlo zanimljivu temu digitalne anonimnosti na netu. Potpuno jedno šareno, višeslojno, obuhvatno i bogato ostvarenje.

Rečenice Rut Ozeki su smirene i bez egzaltacije, ali upravo ta suzdržanost snažno potcrtava emociju koja se opisuje. Sasvim je očigledno da je ovde autorka jedna zen monahinja (Rut Ozeki se zamonašila tri godine pre objavljivanja ovog romana) – ne samo po temama i tonu, već i po načinu pripovedanja. Priznajem da sam imao problema sa koncentracijom na prvih dvesto strana, dok se situacija prilično polako montirala, jer autorki se nigde nije žurilo, i pritom sam morao da krčim put kroz šumu podataka, reči i imena iz japanskog jezika i kulture (ceo roman ima ukupno 167 fusnota, mahom tumačenja reči na japanskom, ali i pojmova iz kvantne fizike). No čitalački trud dobija nagradu tamo negde posle dvestote strane, kada kreće ređanje sve snažnijih i snažnijih scena i otkrivanje fascinantnih detalja iz porodičnih biografija, i tu onda priča počinje da melje čitaoca, nežno ali nezaustavljivo. Tome doprinosi i činjenica da je Ozeki velemajstor za izgradnju napetosti i plasiranje zlokobnih najava koje vuku na dalje čitanje – a ovaj roman je pun istinski teških situacija. Srećom, svaka od njih ima svoje opravdano mesto, Ozeki ih servira vrlo pristojno i uglavnom ih ne koristi kao povod za patetiku.

Tekst na momente ima težnju da skrene u dominantno pedagoške vode, iz silne želje autorke da kaže što više o Japanu, zen-budizmu, kvantnoj fizici, vegetaciji pleistocena i drugim akademskim temama o kojima razmišljaju njeni pametni likovi. Ume to mestimično da pridavi čitaoca, ali u konačnici nimalo ne kvari buran čitalački doživljaj, jer Rut Ozeki poseduje suptilno umeće da nam na finjaka uvali razornu krvožednu dramu. Možda sam očekivao neki snažniji klimaks na kraju romana, umesto smirenog oticanja drame u razne rukavce paralelnih svetova, pa sam čitanje završio neočekivano suvih očiju – ali možda je to i bio autorkin cilj, da stvari mirno prihvatimo.

ženski lik: Bez ikakve dileme to je Naoina prababa Điko, budistička monahinja od 104 godine koja ima supermoć da kod ljudi probudi dobro i unutrašnji mir, i koja je svojim trajanjem i sama metafora za vreme.
muški lik: Kamikaza Haruki, briljantni i perspektivni mladi intelektualac i pacifista, regrutovan protiv volje, koji se sa 19 godina dobrovoljno prijavljuje na samoubilački let kako bi obezbedio ratnu penziju za majku i mlađe sestre.
epizodni lik: Prodefiluje ih mnoštvo i stvarno je teško nekog posebno izdvojiti, pa neka moj izbor padne na antropomorfnu japansku vranu koja spasava dušu posustaloj književnici Rut.
odnos: Nao i Rut, koje si telepatski uzajamno šteluju narušeni balans u životu, sa vremenskim razmakom od dvanaest godina.
scena: Scena seksualnog i elektronskog nasilja nad Nao u školskom WC-u svakako je jedan od najsnažnijih momenata romana.

zanimljivosti:
Ljubiteljima mačaka ovaj roman će biti posebno interesantan zbog istaknute uloge koje u njemu imaju dve mačke.
Pred kraj Drugog svetskog rata, japanska ratna vlada je porodicama poginulih kamikaza slala kutije u kojima se nalazila samo cedulja na kojoj piše “ostaci”, kao zamena za fizičke ostatke koji nisu mogli da budu nađeni.

emocije: 10
zabava: 8
stil: 9
edukativnost: 9

Aleksandar Gubaš

* * *

ona je napisala ovu knjigu – Ruth Ozeki (1956)

* * *

OPŠTI PODACI

autor: Rut Ozeki
naslov: PRIČA ZA BIĆE VREMENA
izdanje na srpskom: Booka, 2015.
broj strana: 479
povez: broširani
format: 20 cm
pismo: latinica
originalno izdanje: Ruth Ozeki, A Tale for the Time Being, 2013.
prevod sa engleskog: Aleksandar Milajić
naslovna strana:
Ivan Benussi
ISBN: 978-86-88335-52-2

* * *

Novosti na Knjigoskopu možete da pratite preko Facebook straneInstagram profila i YouTube kanala.

Large Blog Image